Stresni životni događaji kao što su potres, pandemija koronavirusa, ali i smrt bliske osobe, preseljenje i gubitak posla mogu prethoditi razvoju različitih psihičkih poremećaja u kojima se mogu javiti simptomi kao što su anksioznost, depresija i nesanica. Iako se pojam psihoza u društvu uglavnom povezuje s halucinacijama i paranoidnim idejama, malo je poznato da oni nisu glavna obilježja razvoja psihotičnog procesa, već da i gore spomenuti simptomi mogu biti dio njene kliničke slike.
Psihoza označava stanje u kojem je sposobnost osobe da adekvatno procjeni svoju stvarnost umanjena. Ona spada u ozbiljne psihičke poremećaje čiji oporavak zahtijeva sustavnu psihijatrijsku skrb. U psihozi se pojavljuju simptomi u obliku promjena u mišljenju, osjećanju, načinu doživljavanja okoline, govoru i ponašanju osobe koje pokazuju jasno odstupanje od dotadašnjeg funkcioniranja. Pod utjecajem simptoma mijenja se odnos osobe prema realitetu i okolini koja ju okružuje, javljaju se poteškoće u razlikovanju stvarnosti od onoga što osoba proživljava u svom umu. Simptomi utječu na sposobnost osobe da upravlja svojim emocijama i razmišljanjem, da donosi odluke i komunicira.
Psihoza se javlja češće nego što mislimo. Otprilike 3% (3 od 100) ljudi će u nekom trenutku svog života razviti psihotičnu epizodu. Najčešće se psihotična epizoda razvija kod mlađih osoba, u periodu od kasne adolescencije do tridesetih godina života. Javlja se kod osoba svih društvenih slojeva, svih razina obrazovanja i u različitim kulturama diljem svijeta.
Osoba, kao i njena okolina, teško mogu prepoznati početak nastanka psihotičnog poremećaja zbog kojeg je potrebno obratiti se stručnjaku za pomoć. Naime, halucinacije i sumanute ideje se na samom početku bolesti javljaju vrlo rijetko. Ekstreman strah, koji ponekad ima i obilježja panike, razmišljanje koje navečer onemogućava usnivanje ili promjene u dosadašnjem ponašanju, navikama, običajima, stilu odijevanja, religijskim uvjerenjima ili prehrambenim navikama, povećan interes za filozofske ili religijske teme, često budu prvi prepoznatljivi simptomi. Tek prepoznavanje razvoja psihotičnog procesa omogućava postavljanje ispravne dijagnoze i osigurava adekvatno liječenje.
Psihotična se epizoda ne dogodi preko noći. Ona se razvija postupno, a vrijeme potrebno da se poremećaj razvije različito je za svaku osobu. Prva faza razvoja ili faza prodroma označava period prije pojave prepoznatljivih simptoma psihotične epizode, tijekom kojeg se javljaju različite nespecifične tegobe. U ovoj se fazi može javiti širok spektar tegoba – depresivno raspoloženje, povišena razina tjeskobe, nesanica, povlačenje od drugih, gubitak volje, izoliranje u svojoj sobi, višesatno igranje kompjutorskih igrica, zapuštanje prijateljstava, osobne higijene, odbijanje izlazaka, prevelika okupiranost vlastitim mislima praćena zatvaranjem u svoj svijet, poteškoće koncentracije, otežano učenje, lošije funkcioniranje u školi ili na fakultetu, otežano funkcioniranje u svakodnevnom životu, smanjenje motivacije i energije ili iznenadna velika aktivnost, sumnjičavost, razdražljivost, burno emocionalno reagiranje bez jasnog povoda ili nemogućnost emocionalnog reagiranja. U ovoj fazi dolazi do vidljive promjene u ponašanju i funkcioniranju osobe. Prodromalna se faza često javlja u kasnoj adolescenciji te je teško razlikovati ove promjene od uobičajenih poteškoća koje se javljaju u ovoj fazi odrastanja. Prodromalna faza traje različito dugo, od nekoliko mjeseci pa čak i godina.
U društvu i medijima riječ psihoza, a osobito shizofrenija, ima negativno značenje koje proizlazi iz neznanja i krivih uvjerenja. Shizofrenija nosi breme prošlosti kada nisu postojali lijekovi, a naročito ne suvremeni pristup liječenju psihotičnog poremećaja. U percepciji javnosti modelirana je kriva predodžba o psihotičnom poremećaju. Sama riječ psihoza budi strah, sram i pogrešnu ideju da su ljudi koji razviju ovaj poremećaj opasni te da se ne mogu oporaviti i živjeti svoj život na zadovoljavajući način. Ova negativna i pogrešna percepcija može značajno odgoditi i otežati proces liječenja. Negativna konotacija samog naziva, kao i nedostatak uvida, često odlažu neophodan odlazak psihijatru.
Rano prepoznavanje i liječenje ima ključnu ulogu u oporavku. Lijekovi značajno umanjuju simptome bolesti i omogućavaju drugim terapijskim metodama bolju učinkovitost. U centrima koji se bave ranom intervencijom koriste se različiti psihoterapijski i psihosocijalni pristupi kao i nezaobilazna edukacija, ne samo osoba kojima je potrebno liječenje, već i članova njihovih obitelji. Ranom intervencijom pokušavamo preusmjeriti tijek poremećaja na način da se on ne razvije, kao i prevenirati povratak simptoma bolesti. Tijekom psihoterapijskog procesa učimo o svom stanju te povezanosti svojih osjećaja, misli i ponašanja. Stjecanjem uvida i znanja uvelike možemo utjecati na psihičko zdravlje. Izbjegavanje marihuane, alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci, tjelesna aktivnost, izdvajanje vremena potrebnog za liječenje, kao i odlaganje važnih životnih odluka dok psihičko stanje nije stabilno, samo su neke od preporuka
Oblik liječenja ovisi o ozbiljnosti simptoma i ponekad je potrebno bolničko liječenje. Prednost se daje ambulantnom, odnosno dnevno bolničkom tretmanu ako su za to zadovoljeni potrebni uvjeti kako bi osoba mogla ostati u svom prirodnom okruženju. Liječenje provodi multidisciplinarni stručni tim kako bi se osiguralo da sve psihijatrijske, medicinske i socijalne potrebe budu zadovoljene. Obitelj je također važan partner u procesu liječenja. Nerijetko je upravo ona ta koja prva prepozna simptome te s vremenom, i uz stečenu edukaciju, pruža potrebnu podršku kako bi se postigao funkcionalni oporavak.
prim. dr. sc. Daniela Šago, dr.med.
Klinika za psihijatriju Sveti Ivan