Rastava roditelja može (a često i jest) biti izvor stresa za djecu. Koliko je on jak i kontinuiran ovisi prije svega o stupnju konflikta između roditelja koji je prisutan u procesu rastave.

Tako razvod može biti:  prijateljski razvod, poslovni dogovor i visoko konfliktni razvod.

Osim na razinu stresa vrsta razvoda utječe i na oblik daljnjeg roditeljstva, koje također može biti konfliktno ili suradničko/zajedničko.

Stručnjaci će uvijek savjetovati roditelje da odaberu suradničko/zajedničko roditeljstvo, da izbjegavaju međusobna kritiziranja pred djecom, jer će to kod njih izazivati niz emocionalnih poteškoća. Roditelji će često reći  kako žele da rastava bude što mirnija i da djeca što manje pate, ali u praksi vidimo da se to ne događa i da neki roditelji to ne uspijevaju. Tada govorimo o konfliktnom razvodu gdje djeca budu svjedokom roditeljskih svađa i međusobnog prigovaranja. Roditelji indirektno (a ponekad i direktno) traže da djeca odluče koje je od njih u pravu,  a onda  i da zauzmu stranu. U tom procesu djeca mogu biti kontinuirano opterećena odnosom roditelja i izložena nepotrebnim i neprimjerenim sadržajima. Ona od strane roditelja mogu biti izložena :

• Ocrnjivanju drugog roditelja
  • Negativno se govori o bivšem parteru svima koji to žele slušati. Ne vodi se računa o tome čuju li to djeca.
  • Djeca sama mogu ponavljati te fraze, žele ugoditi roditelju s kojim su trenutno, nema spontanog i iskrenog izražavanja osjećaja.
• Blaćenju drugog roditelja
  • Grubo, zlobno ili sarkastično obezvrjeđivanje.
  • Djeca mrze takvo ponašanje i žele da ono prestane. Ne mogu gajiti pozitivne osjećaje, često bježe.
• „Ispiranju mozga“
  • Blaćenje se ponavlja uz podršku djece, ona se „programiraju” kako bi se pridružila obezvrjeđivanju roditelja, bake, djede…
  • Djeca se povlače iz odnosa s drugim roditeljem, okreću se protiv njega i izražavaju strah ili mržnju koji se ne mogu opravdati nekim roditeljskim postupkom.
• Neke od posljedice negativnih utjecaja su:
• Promjene u ponašanju neprihvatljivi oblici ponašanja, delinkvencija
• Poteškoće u psiho-fizičkom razvoju: povlačenje, anksioznost, depresija, fizičke reakcije na stres (glavobolje, poremećaj hranjenja, probavne poteškoće, bolovi i sl.)
• Otuđenost.

Uočene su neke strategije otuđenja koje roditelje koriste u komunikaciji s djetetom:

• Pretjerano ugađanje djetetu
• Izostavljanje pozitivnih iskustava s drugim roditeljem
• Prenaglašavanje propusta drugog roditelja
• Pretjerano zadiranje u odnos djeteta i drugog roditelja
• Sprječavanje kontakata djeteta i drugog roditelja
• Pokazivanje neugodnih emocija kad dijete ostvaruje dobar odnos s drugim roditeljem, izazivanje osjećaja krivnje kod djeteta
• Slanje dvostrukih poruka
• Negativno komentiranje drugog roditelja
• Lažno optuživanje za zlostavljanje
• Pasivno dopuštanje drugim članovima obitelji da otuđuju dijete
• Dijeljenje neprimjerenih informacija s djetetom
• Zamjenjivanjem biološkog roditelja s novim parterom
• Ograničavanje komunikacije djeteta i drugog roditelja
• Uskraćivanje informacija o djetetu

U slučajevima emotivnog i/ili fizičkog zlostavljanja djeteta i akutnoj ovisnosti roditelja govorimo o opravdanoj otuđenosti. Tada nema razloga za inzistiranje održavanje bliskog odnosa djeteta s roditeljem.

U komunikaciji s djecom roditelji ponekad smatraju da ona trebaju znati neke informacije o drugom roditelju i da su im ih dužni dati. To mogu biti samo zablude i samozavaravanje jednog roditelja koje ne donosi dobrobit djeci. Kako bi roditelj koji prolazi rastavu mogao biti siguran da djecu ne izlaže nepotrebnim sadržajima, prije samog razgovora može odgovoriti na pet sljedećih  pitanja:

• Koji je moj pravi razlog za davanje ovih informacija djeci?
  • (Je li neki razlog u interesu djeteta ili se radi o mom interesu?)
• Šteti li zaista mojoj djeci ponašanje partera koje ću kritizirati? Šteti li im otkrivanje neke informacije koju do sad anisu imali?
• (Vi možete biti povrijeđeni ponašanjem bivšeg partera, ali dijeljenje te povrijeđenosti s djecom za njih nije korisno. Npr. majka je prije mnogo godina imala pobačaj.)
• Kako će djeci pomoći ono što im se spremam reći?
  • (Npr. ukoliko se supruga žali na škrtost oca djeci, to može biti opravdano ali djeci ne pomaže. On tu ništa ne mogu učiniti, a ponekad to niti ne vide.)
• Je li moguća korist veća od moguće štete ukoliko djetetu kažete nešto o drugom roditelju? (Npr. otvoren razgovor o manama drugog roditelja može biti koristan jer djeca mogu imati realistična očekivanja, ali može otvoriti i neke „rupe“ u slici (idealiziranju) o drugom roditelju.)
• Da sam još uvijek u sretnom braku, i da želim zaštititi odnos djece s partnerom, kako bi postupio/postupila u ovoj situaciji?
  • (Ovo pitanje pomaže i podizanju vaše svijesti, razmislit ćete o načinu na koji će te to reći djeci jer bi tada htjeli da dijete ima dobar odnos s drugim roditeljem.)

U procesu rastave braka roditelji bi trebali voditi računa i o tome na koji način će reći djetetu za razvod braka. Osnovne preporuke su:

• Oba roditelja to trebaju učiniti zajedno, prethodno bi sami roditelji o tome trebali razgovarati.
• Na način primjeren djetetovoj dobi.
• Objasniti što to znači za dijete i koje promjene će se dogoditi u obitelji.
• Ostaviti mogućnost da pitaju.
• Važno je znati i kada reći djetetu za razvod braka. Vrijeme će ovisiti o dobi djeteta, pa tako:
• U dobi do 5 g. starosti dan prije.
• Djeci osnovno školske dobi nekoliko dana do tjedan dana prije.
• Adolescentima dva tjedna prije.

Na kraju evo i nekoliko savjeta o tome kako sačuvati dijete od negativnih posljedica rastave roditelja, i kako umanjiti razinu stresa kojoj su svakako izloženi:

• Budite empatični prema svom djetetu. Pokušajte razumjeti njegove osjećaje i razloge za određena ponašanja, bez kritiziranja i osuđivanja.
• Komunicirajte neizravno, budite jasni.
• Dopustite djeci da „slučajno“ čuju vaš razgovor s nekim drugim. Tako će moći čuti neke odgovore na pitanja koja se ne usudi postaviti. Treba voditi računa da u tim razgovorima ne ocrnjujete drugog roditelja, da ne govorite ružno o osobama s kojima je dijete emocionalno povezano.
• Potaknite prijatelje ili druge članove familije da razgovaraju s vašom djecom. Ponekad je djetetu lakše pričati o teškim temama s osobama s kojima nije toliko emocionalno povezan.
• Dobro procijenite pravo vrijeme za razgovor. Kao i kod razgovora s bilo kojom drugom osobom, tako i kod razgovora s djetetom treba odabrati prikladno vrijeme za to. Treba voditi računa o tome da imate dovoljno vremena, da dijete nije preumorno ili žuri na neku svoju aktivnost.
• Družite se s djecom radeći nešto zabavno. Kroz zabavu možete postići kvalitetnu komunikaciju i odnos učiniti ljepšim.
• Često spominjite pozitivne stvari i hvalite svoje dijete. Pohvale trebaju biti autentične i iskrene.
• Spominjite lijepe trenutke iz prošlosti.
• Ne odustajte od komunikacije s djetetom ako odmah ne vidite pozitivne rezultate. Postizanje određenih ciljeva je proces, koji ima svoje uspone i padove. Budite uporni.
• Pomozite djetetu da ostane neutralno. Ne zahtijevajte da zauzima strane, pazite da te poruke ne šaljete u verbalnoj i u neverbalnoj komunikaciji.
• Složite se da se ne slažete.
• Pošaljite poruku da nitko nije savršen (pa ni vi).

RODITELJI,  IMAJTE NA UMU DA RAZVODOM NE PRESTAJETE BITI RODITELJI I DA U TOM PROCESU VAŠI INTERESI NISU UVIJEK I INTERESI DJECE!