Samoubilačko ponašanje obuhvaća 3 oblika samouništavajućih postupaka: uspjelo samoubojstvo, pokušaj samoubojstva i samoubilačke postupke. Misli i planovi o samoubojstvu nazivaju se samoubilačkim nakanama.

Uspjelo samoubojstvo je postupak koji dovodi do smrti. Pokušaj samoubojstva je postupak čija je namjera samoubojstvo, ali koja ne dovodi do smrti. Pokušaji samoubojstva često uključuju barem određenu ambivalenciju o želji za smrću, te mogu predstavljati poziv u pomoć. Samoubilački postupci su postupci koji obuhvaćaju postupke s vrlo malenim smrtonosnim potencijalom (npr. zadavanje površnih ogrebotina na rukama, predoziranje vitaminima). Samoubilački postupci i samoubilačke nakane najčešće predstavljaju poziv u pomoć ljudi koji još uvijek žele živjeti. Oni su pretežito načini izražavanja osjećaja očaja i bespomoćnosti. Međutim, ne smije ih se shvatiti olako.

Epidemiologija

Statistički podaci o samoubilačkom ponašanju su zasnovani uglavnom na potvrdama o smrti i izvješćima očevida te je prava incidencija podcijenjena. Samoubojstva su na 11. mjestu uzroka smrti u SAD–u, a 2001. godine broj izvršenih samoubojstava je iznosio 30.622. To je treći po redu uzrok smrti u ljudi između 15. i 24. godine. Najučestalija samoubojstva su u muškaraca s ≥75 god. Među svim dobnim skupinama, omjer samoubojstava u muškaraca i žena iznosi 4:1.

Procjenjuje se kako svake godine >700.000 ljudi pokuša samoubojstvo. Od 25 pokušaja, jedan završava smrću. Međutim, 10% ljudi koji se pokušaju ubiti, napokon će u tome i uspjeti, jer mnogi od njih pokušaje ponavljaju. Oko 20 do 30% ljudi koji pokušaju samoubojstvo, ponovno pokušaju unutar 1 godine. Stopa pokušaja je neproporcionalno visoka među adolescenticama. Samoubojstva se pojavljuju u obiteljima.

Osobe u stalnoj vezi pribjegavaju samoubojstvu znatno rjeđe nego samci. Samoubojstvo je rjeđe među aktivnim članovima nekih religioznih skupina (osobito rimokatolika).

Skupna samoubojstva, više ili samo 2 osobe (poput ljubavnika ili bračnih drugova) predstavljaju krajnji oblik osobne identifikacije s drugima.

Oproštajna pisma ostavlja oko 1 na 6 ljudi koji se ubiju. Sadržaj može ukazivati na duševni poremećaj koji je doveo do samoubojstva.

Etiologija

Prvi rizični čimbenik za samoubojstvo a koji se može liječiti je depresija. Ostali čimbenici obuhvaćaju društvene čimbenike (razočarenje i gubitak) te poremećaje osobnosti (impulzivnost i agresivnost). Traumatizirajuća zbivanja iz djetinjstva, osobito potresenost razorenim domom, te zlostavljanje su znakovito češći u osoba koje se ubijaju. Samoubojstvo je ponekad krajnji čin u tijeku samouništavajućeg ponašanja, kao što je alkoholizam, neoprezna vožnja i opasni antisocijalni postupci. Često, jedan čimbenik (često prekid važne veze) predstavlja posljednji poticaj. Teški psihički poremećaji, osobito oni koji su kronični i bolni, imaju važnu ulogu u oko 20% samoubojstava starijih osoba.

Alkohol i zloporaba droga mogu pojačati dezinhibiciju i impulzivnost, kao i pogoršati raspoloženje, što je potencijalno smrtonosna kombinacija. Oko 30% ljudi koji pokušaju samoubojstvo su prije pokušaja konzumirali alkohol, a oko ½ njih je u vrijeme pokušaja bila pijana. Alkoholičari su skloni samoubojstvu i u trijeznom stanju.

Neki bolesnici sa shizofrenijom počine samoubojstvo, ponekad zbog depresije kojoj su skloni. Načini samoubojstva mogu biti neobični i okrutni. Pokušaj samoubojstva je rijedak, premda može biti prvi znak psihijatrijske bolesti, do koje u shizofreniji dolazi rano.

Ljudi s poremećajima osobnosti su skloni pokušajima samoubojstva—osobito emocionalno nezrele osobe ili osobe s antisocijalnim poremećajem osobnosti, jer loše podnose frustraciju i na stres reagiraju naglo, grubošću i agresijom.

Kod samoubilačkog ponašanja ponekad je očita agresija prema drugima. U rijetkim slučajevima su u kombinaciju ubojstva i samoubojstva, kod kojih jedna osoba ubija drugu a potom počinja samoubojstvo, uključeni bivši ljubavnici ili bivši bračni drugovi.

Načini

Izbor načina je određen kulturnim čimbenicima i dostupnošću, kao i ozbiljnošću nakane. Neki načini (npr. skok s visine) čine preživljenje praktički nemogućim, dok drugi (npr. trovanje lijekovima) omogućavaju spašavanje. Međutim, primjena načina koji ne ispadne smrtonosan ne ukazuje da je namjera bila imalo neozbiljnija. Neobičan način ukazuje na prikrivenu psihozu. Trovanje lijekovima je najčešći način kod pokušaja samoubojstva. Nasilni načini, poput pucanja i vješanja su među pokušajima samoubojstva rijetki. Neki načini, poput jurnjave autom s litice, mogu ugroziti druge ljude. Samoubojstvo pomoću policije je neobičan način, pri kojem osoba učini nešto (npr. izvuče oružje), što prisili snage zakona da ga ubiju.

Kod uspjelih samoubojstava, i muškarci (u 74%) i žene (31%) najčešće rabe vatreno oružje, nakon čega slijedi u muškaraca vješanje, a u žena trovanje lijekovima.

Djelovanje kod samoubilačkih postupaka

Zdravstveni radnik koji postane svjestan da bolesnik razmišlja o samoubojstvu, u većini slučajeva mora o tome obavijestiti ustanovu koja može nešto poduzeti. Ako se to ne učini, može doći do kriminalnih i građanskih zlodjela. Takve se bolesnike ne bi smjelo ostaviti same, osim ukoliko nisu u sigurnom okolišu. Prijevoz u psihijatrijsku ustanovu treba biti u pratnji izvježbanih profesionalaca (npr. hitne pomoći, policije), a nikad članova obitelji ili prijatelja.

Svaki samoubilački čin, bez obzira na to je li postupak ili pokušaj, treba ozbiljno shvatiti. Svaku osobu s ozbiljnom ozljedom, koju je sama sebi nanijela, treba obraditi a tjelesnu ozljedu liječiti. Ako se potvrdi uzimanje prekomjerne doze potencijalno smrtonosnog lijeka, hitno se poduzimaju mjere za sprječavanje apsorpcije i ubrzanje izlučivanja, primjenjuje se svaki dostupni protuotrov i potporno liječenje.

Početnu procjenu može obaviti bilo koje zdravstveno osoblje obrazovano u procjeni i postupanju kod samoubilačkog ponašanja. Međutim, psihijatrijska obrada se u svih bolesnika mora učiniti što je prije moguće. Treba donijeti odluku da li osobu treba hospitalizirati te da li to treba učiniti bez njezina pristanka i pod prisilom. Bolesnike s psihozom, delirijem ili epilepsijom te neke s teškom depresijom i neriješenom krizom treba zaprimiti na psihijatrijski odjel.

Nakon pokušaja samoubojstva, bolesnik može poricati postojanje poteškoća, jer tešku depresiju koja je dovela do samoubilačkog čina može pratiti kratkotrajno popravljanje raspoloženja. Bez obzira na to, opasnost od kasnijeg uspjelog samoubojstva je velika osim ukoliko se bolesnikove poteškoće ne razriješe.

Psihijatrijskom obradom se otkrivaju neke od poteškoća koje su doprinijele pokušaju te pomažu liječniku da planira odgovarajuće liječenje. Ono se sastoji od uspostave odnosa; razumijevanja pokušaja samoubojstva, njegove pozadine i događaja koji su mu prethodili te okolnosti u kojima je do njega došlo; prihvaćanja trenutnih tegoba i poteškoća; duboko razumijevanje osobnih i obiteljskih veza koje su često važne pri pokušaju samoubojstva; potpune procjene bolesnikovog psihičkog stanja uz poseban naglasak na prepoznavanje depresije, anksioznosti, uznemirenosti, napada panike, teške nesanice ili drugih psihičkih poremećaja te zloporabe alkohola i droga pri čemu je osim hitne intervencije potrebno i specifično liječenje; razgovora s bliskim članovima obitelji i obiteljskim liječnikom.

Prevencija

Za prevenciju je potrebno otkriti osobe koje su u opasnosti te započeti s odgovarajućim postupcima.

Premda neka pokušana i uspjela samoubojstva predstavljaju iznenađenje i šok, čak i najbližoj rodbini i suradnicima, možda su članovima obitelji, prijateljima ili zdravstvenom, osoblju pružena jasna upozorenja. Upozorenja su često jasna, poput rasprave o budućim planovima ili iznenadnog pisanja ili promjene oporuke. Međutim, upozorenja mogu biti neupadljiva, kao što su primjedbe o tome kako se nema razloga za život ili kako bi bilo bolje da je osoba mrtva.

U prosjeku, liječnici primarne zdravstvene zaštite svake godine u svojoj ambulanti nailaze na ≥6 potencijalno samoubilačkih osoba. Oko 77% ljudi koji počine samoubojstvo bilo je kod liječnika unatrag jedne godine od samoubojstva, a oko 32% je prethodne godine bilo pod nadzorom psihijatra. Budući da su teške i jako bolne tjelesne bolesti, zloporaba droga i psihički poremećaji, osobito depresija tako često čimbenik kod samoubojstva, prepoznavanje tih mogućih čimbenika i započinjanje odgovarajućeg liječenja su važan doprinos koji liječnik može dati u sprječavanju samoubojstva.

Svakog bolesnika u depresiji treba ispitati o samoubilačkim mislima. Strah da takvo ispitivanje može usaditi ideju o samouništenju je bez osnova. Ispitivanje pomaže liječniku da dobije jasniju sliku o izraženosti depresije, potiče konstruktivnu raspravu i doprinosi liječnikovoj svijesti o dubini bolesnikova očaja i bespomoćnosti.

Opasnost od samoubojstva je veća u ranom tijeku liječenja depresije, kad se psihomotorna retardacija i neodlučnost mogu popraviti ali se depresivno raspoloženje tek donekle popravlja. Stoga se psihoaktivni lijekovi moraju pažljivo izabrati i propisivati u subletalnim pakiranjima kako uzimanje čitavog pakiranja lijeka ne bi bilo smrtonosno. Postoje određeni dokazi da neki antidepresivi povećavaju opasnost od samoubilačkog ponašanja, osobito u tinejdžera. Bolesnike koji uzimaju antidepresive treba upozoriti da se na početku njihovo stanje može pogoršati, možda i zbog samog lijeka, te im treba reći da se jave liječniku ako se počnu osjećati lošije.

Čak i u ljudi kojima prijeti neposredno samoubojstvo (npr. osobi koja nazove i izjavi da će uzeti smrtonosnu dozu lijeka ili osobi koja prijeti da će se baciti s visine) može još postojati određena želja za životom. Liječnik ili druga osoba kojoj se samoubojica obratio za pomoć mora podržati želju za životom. Hitna psihijatrijska pomoć obuhvaća uspostavljanje povezanosti i otvorene komunikacije sa samoubojicom; podsjećanje na njegov identitet (odnosno ponavljanje njegovog imena); pomaganje pri rješavanju problema koji je izazvao krizu; nuđenje konstruktivne pomoći pri rješavanju teškoće; ohrabrivanje samoubojice da poduzme pozitivne postupke i podsjećanje kako ga obitelj i prijatelji vole i žele mu pomoći.