Poteškoće pri učenju su stanja koja uzrokuju nerazmjer između potencijalnih i dosegnutih razina u učenju, prema predviđenim intelektualnim sposobnostima neke osobe. Poteškoće pri učenju uključuju poremećaje koncentracije ili pažnje, poremećaje u razvoju govora ili obrade vidnih ili slušnih podataka. Dijagnoza uključuje procjene intelekta, obrazovanja, govora i izražavanja i zdravlja te psihološke procjene. Liječenje se sastoji ponajprije od obrazovnih postupaka, a ponekad se primjenjuju i farmakoterapija, bihevioralni i psihološki pristup.
Specifične poteškoće pri učenju utječu na sposobnost korištenja govornog ili pisanog jezika, izvođenje matematičkih izračuna, koordinacije pokreta ili usmjeravanje pažnje na zadatak. Te poteškoće uključuju tegobe pri čitanju, matematici, slovkanju, pisanom izražavanju ili rukopisu te razumijevanju verbalnog i neverbalnog izražavanja. Većina poteškoća pri učenju je složena ili miješana, s nedostatcima u više od jednog sustava.
Premda broj djece s poteškoćama pri učenju nije poznat, oko 5% školske djece u SAD–u koristi posebne obrazovne usluge zbog poteškoća pri učenju. Među zahvaćenom djecom, dječaci pretežu nad djevojčicama u omjeru 5:1.
Poteškoće pri učenju mogu biti prirođene ili stečene. Nije utvrđen niti jedan pojedinačni uzrok, no neurološki ispadi su očiti ili se pretpostavlja da postoje. Često se ukazuje na genske utjecaje. Drugi mogući uzroci su majčina bolest ili uzimanje toksičnih tvari tijekom trudnoće, komplikacije trudnoće ili poroda (npr. točkasto krvarenje, toksemija, dugotrajni porod, nagli porod) i novorođenačke tegobe (npr. nedonošenost, niska porođajna težina, teška žutica, perinatalna afiksija, prenešenost, respiratorni distres). Mogući postnatalni čimbenici su izloženost toksinima iz okoliša (npr. olovu), infekcije SŽS–a, zloćudne bolesti i njihovo liječenje, trauma, pothranjenost te teška društvena izolacija.
Simptomi i znakovi
Djeca s poteškoćama pri učenju tipično su barem prosječne inteligencije, premda se takve poteškoće mogu pojaviti i u onih s manjom kognitivnom funkcijom. Simptomi i znakovi teškog poremećaja se očituju u ranoj dobi. Blage do umjerene poteškoće pri učenju se obično ne prepoznaju do školske dobi, kad se djeca susreću s obrazovnim sustavom. Zahvaćena djeca mogu imati poteškoće pri učenju abecede i mogu kasniti prilikom parnog asocijativnog učenja (npr. imenovanja boja, brojanja, imenovanja slova). Poimanje govora može biti ograničeno, govor se može učiti sporije a rječnik može biti ograničen. Zahvaćena djeca ne moraju razumjeti što je pročitano; mogu vrlo neuredno pisati ili držati olovku na čudan način; mogu imati tegoba pri organizaciji zadataka ili započinjanju njihovog izvođenja ili prilikom prepričavanja priče kronološkim redoslijedom ili mogu brkati matematičke simbole i krivo čitati slova.
Poremećaji ili kašnjenje izražajnog govora ili razumijevanja onog što se čuje predviđaju poteškoće prilikom učenja već u predškolskom uzrastu. I kratkotrajno i dugotrajno pamćenje može biti oslabljeno, kao i njegova primjena (npr. prilikom proba nekog nastupa) te govorno pamćenje i prisjećanje. Poteškoće se mogu pojaviti pri konceptualizaciji, apstraktnom mišljenju, poopćivanju, objašnjavanju te organizaciji i planiranju podataka u svrhu rješavanja zadatka. Mogu se pojaviti poteškoće prilikom vidnog opažanja i obrade slušnih podataka, uključujući i tegobe u poimanju prostora i prostornoj orijentaciji (npr. lokalizaciji predmeta, prostornom pamćenju, svijesti o položaju i smještaju), vidne pažnje i pamćenja te razlikovanja i analize zvukova.
Neka djeca s poteškoćama pri učenju mogu imati tegobe pri praćenju društvenih pravila (npr. izmjenjivanju prilikom igranja, stajanja preblizu slušaču, nerazumijevanju šala); ovo su također često sastavnice spektra blagih autističkih poremećaja. Kratkotrajna pažnja, motorički nemir, poteškoće pri izvođenju finih pokreta (npr. loše štampanje i kopiranje), te različitost izvođenja i ponašanja tijekom vremena također predstavljaju druge rane znakove. Mogu se pojaviti poteškoće pri nadzoru nad porivima, ponašanje koje nije usmjereno ka postizanju cilja i pretjerana aktivnost, tegobe s disciplinom, nasilnost, povlačenje i izbjegavanje, pretjerana stidljivost i pretjerani strah. Kao što je već napomenuto, poteškoće pri učenju i poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) se često pojavljuju zajedno.
Dijagnoza
Djeca s poteškoćama pri učenju se tipično pronalaze kad se prepozna nerazmjer između njihovih mogućnosti za učenje i izvođenja. Za otkrivanje nedostataka, potrebna je procjena govora i izražavanja, obrazovanja, zdravlja te intelektualna i psihološka procjena. Za planiranje liječenja i nadzor nad napredovanjem potrebne su društvene procjene i procjene emocionalnog ponašanja.
Intelektualna procjena tipično obuhvaća testiranje verbalne i neverbalne inteligencije, a obično je provodi osoblje škole. Psihoedukacijsko testiranje može pomoći pri opisivanju djetetu najmilijeg načina obrade podataka (npr. holistički ili analitički, vizualni ili slušni). Neuropsihološka procjena je osobito korisna u djece s poznatom ozljedom ili bolešću SŽS–a kako bi se označila ona područja mozga koja odgovaraju specifičnim područjima slabosti i jakosti. Procjene govora i izražavanja utvrđuju cjelovitost razumijevanja i primjene govora, fonološku obradu i govorno sjećanje.
Od osnovne su važnosti opažanja učitelja o ponašanju u razredu i obrazovnim sposobnostima. Provjere čitanja mjere sposobnost odgonetavanja i prepoznavanja riječi, razumijevanja i tečnosti govora. Za procjenu slovkanja, sintakse i protoka ideja služe pismene provjere. Matematička se sposobnost procjenjuje u smislu umijeća računanja, znanja o operacijama i razumijevanja koncepta.
Zdravstvena obrada uključuje podrobnu obiteljsku anamnezu, djetetovu anamnezu, tjelesni pregled te neurološki ili neurorazvojni pregled u potrazi za osnovnim bolestima. Premda rijetko, tjelesni poremećaji i neurološki znakovi mogu ukazivati na zdravstvenu poteškoću koja se može liječiti, a koja je uzrok poteškoća pri učenju. Tegobe pri grubom motoričkom usklađivanju mogu ukazivati na neurološki nedostatak ili kašnjenje u neurološkom razvoju. Razvojni se stupanj procjenjuje prema standardiziranim mjerilima.
Psihološkom procjenom se otkrivaju ADHD, poremećaji vladanja, anksiozni poremećaji, depresija i nisko samopoštovanje, što često prati poteškoće u učenju, ali se od njih mora razlikovati. Procjenjuju se i stav prema školi, motivacija, odnosi s vršnjacima i samopouzdanje.
Liječenje
Liječenje je usmjereno na obrazovne postupke no može uključivati i lijekove, bihevioralno i psihološko liječenje. Učinkoviti obrazovni programi mogu imati liječeći, nadoknadni ili strateški (odnosno, učiti dijete kako da uči) pristup. Nepodudaranje obrazovne metode i djetetove poteškoće pri učenju te omiljenog načina učenja pogoršava poteškoću.
Nekoj djeci je posebno podučavanje potrebno samo iz jednog područja dok pohađaju uobičajenu nastavu. Drugoj djeci su potrebni zasebni i pojačani obrazovni programi. Najbolje, kao što i traži zakon SAD–a, je da bolesna djeca pohađaju što je moguće više zajedničku nastavu s vršnjacima koji nemaju poteškoće pri učenju.
Lijekovi vrlo malo utječu na obrazovna postignuća, inteligenciju i opću sposobnost učenja, premda neki (npr. stimulacijski lijekovi poput mefenidata i nekolicine amfetaminskih pripravaka mogu poboljšati pažnju i koncentraciju, omogućujući djetetu da se na učinkovitiji način okoristi podučavanjem. Vrijednost mnogih popularnih lijekova i načina liječenja (npr. odstranjivanje aditiva iz hrane, primjena antioksidansa ili megadoza vitamina, stvaranje obrazaca osjetnim podražavanjem i pasivnim pokretima, osjetno integrativno liječenje kroz vježbe položaja tijela, vježbanje sluha, optometrijske vježbe za poboljšanje procesa vida i opažanja te osjetno–motoričkog usklađivanja) nije dokazana.
Izvor: MSD priručnik dijagnostike i terapije