Poremećaj spolnog identiteta je snažno, trajno stanje identifikacije sa suprotnim spolom kod kojeg osobe vjeruju kako su žrtve biološke pogreške te da su okrutno zarobljene u tijelu koje ne odgovara njihovom subjektivnom spolnom identitetu. Osobe s najizraženijim poremećajem spolnog identiteta nazivaju se transseksualnim osobama.
Unutarnji spolni identitet je subjektivni osjećaj saznanja kojem spolu netko pripada, odnosno svijest o tome da “sam ja muško” ili “da sam ja žensko”. Spolni identitet je unutarnji osjećaj muškosti ili ženskosti. Uloga spola je objektivno, javno izražavanje da je netko muško, žensko ili androgino (miješano). To je sve ono što netko kaže ili čini kako bi drugima ili sebi pokazao stupanj do kojega je muško ili žensko. Međutim, osobe s poremećajem spolnog identiteta osjećaju određeni stupanj neslaganja između svojeg anatomskog spola i spolnog identiteta. Neslaganje koje osjećaju transseksualci je obično potpuno, izraženo, uznemirujuće i dugotrajno. Nazivanje tog stanja “poremećajem” može dodatno povećati distres do kojeg često dolazi te se ovaj izraz ne treba rabiti u osuđivačkom smislu. Liječenje je usmjereno na pomaganje bolesniku a ne na pokušavanje da ga se odvrati od njegovog identiteta.
Etiologija i patogeneza
Premda biološki čimbenici poput kompleta gena i prenatalnog hormonskog okruženja uvelike određuju spolni identitet, na oblikovanje sigurnog, nespornog spolnog identiteta i uloge spola utječu društveni čimbenici poput vrste emocionalne veze s roditeljima te s vezom koju je svaki od njih ostvario s djetetom.
Kad je određivanje spola i način odgoja sporan (npr. u slučajevima neodređenog izgleda spolovila ili genskih sindroma koji mijenjanju izgled spolovila, poput neosjetljivosti na androgene), djeca mogu postati nesigurna u svoj spolni identitet ili ulogu, premda količina okolišnih čimbenika ostaje dvojbena. Međutim, kad je određivanje spola i način odgoja neosporan, čak niti neodređeni izgled spolovila ne utječe na spolni identitet djeteta. Transseksualci obično imaju probleme sa spolnim identitetom još tijekom djetinjstva. Međutim, većina djece sa sukobima spolnog identiteta se u odrasloj dobi ne razvija u transseksualce.
Problemi sa spolnim identitetom u djetinjstvu obično započinju oko 2. godine. Kod nekih ljudi, poremećaj identiteta spola se ne manifestira sve do odrasle dobi. Djeca koja imaju poteškoće sa spolnim identitetom se obično vole oblačiti u odjevne predmete suprotnog spola, uporno tvrde da su drugog spola te jako i trajno žele sudjelovati u stereotipnim igrama i aktivnostima suprotnog spola, te imaju negativne osjećaje prema svojem spolovilu. Primjerice, djevojčica može uporno tvrditi kako će joj narasti penis te će postati dječak; može mokriti stojećke. Dječak može mokriti sjedećke i željeti se riješiti penisa i testisa. Većina djece s ovim poremećajima se ne obrađuje sve dok nemaju 6 do 9 godina, u koje doba je poremećaj već kroničan.
Dijagnoza
Za postavljanje dijagnoze u djece potrebno je postojanje i identifikacija sa suprotnim spolom (želja da se bude ili tvrdnja da se je suprotnoga spola) te osjećaj neugode oko vlastite spolnosti ili osjećaj nepodobnosti u ulozi vlastitog spola. Identifikacija sa suprotnim spolom treba biti više od želje za postizanjem kulturnih prednosti suprotnog spola. Primjerice, dječak koji kaže da želi biti djevojčica kako bi se prema njemu odnosili na isti način kao prema njegovoj mlađoj sestrici vjerojatno nema poremećaj identiteta spola. Uloga spola u ponašanju se prostire u kontinuumu od tradicionalne muškosti ili ženskosti, s rastućim kulturnim prepoznavanjem osoba koje se ne uklapaju u tradicionalnu dihotomnu muško–žensku podjelu. Zapadne su kulture tolerantnije prema muškobanjastom ponašanju djevojčica (što se obično ne smatra poremećajem spolnog identiteta) nego prema ženskastom ili maznom ponašanju dječaka. Mnogi dječaci se igraju majke, uključujući i isprobavanje sestrine ili majčine odjeće. Obično je takvo ponašanje dio normalnog razvoja. Samo u krajnjim slučajevima je takvo ponašanje, povezano s izraženom željom da se bude suprotnog spola, trajno. Većina dječaka s poremećajem spolnog identiteta u djetinjstvu nema taj poremećaj u odrasloj dobi, no mnogi su homoseksualni ili biseksualni.
Procjena odraslih se usmjerava na određivanje da li postoji znakoviti distres ili očito ometanje društvenih, profesionalnih ili drugih važnih dijelova života. Ponašanje poput suprotnog spola, poput odijevanja, ne mora zahtijevati liječenje ukoliko do njega dolazi bez istovremenog psihološkog distresa ili funkcionalnog poremećaja, ili ako osoba ima tjelesno stanje međuspola (interseksa) (npr. prirođenu hiperplaziju nadbubrežne žlijezde, neodređeno spolovilo, sindrom neosjetljivosti na androgene).
Transseksualizam je rijetko povezan s neodređenošću spolovila ili genskim poremećajem (npr. Turnerovim ili Klinefelterovim sindromom). Većina transseksualaca koji trebaju liječenje su rođeni muškarci koji imaju identitet ženskog spola i s odbojnošću gledaju na svoje spolovilo i svoje muške osobine. Prvotni cilj kad oni zatraže pomoć nije da dobiju psihološko liječenje već hormone i operaciju spolovila kojom bi se njihov tjelesni izgled približio spolnom identitetu. Do izlječenja često dovodi kombinacija psihoterapije, hormonalnog liječenja i operacije promjene spola.
Muško–ženska transseksualnost se često prvo očituje u ranom djetinjstvu sudjelovanjem u igrama djevojčica, maštanjem da je dječak djevojčica, izbjegavanjem grubih igara s tučnjavom i natjecanjima i distresom prilikom tjelesnih promjena u pubertetu, što je često tijekom adolescencije praćeno zahtjevom za feminizirajućim tjelesnim zahvatima. Mnogi transseksualci zauzimaju uvjerljivu žensku ulogu u javnosti. Neki su zadovoljni postizanjem ženstvenijeg izgleda i osobnih dokumenata na žensko ime (npr. vozačke dozvole) što im pomaže da u društvu žive i rade kao žene. Drugi imaju poteškoća u koje može spadati depresija i samoubilačko ponašanje. Vjerojatnost stabilnijeg podešavanja se može povećati uzimanjem umjerenih doza feminizirajućeg hormona (npr. etinil estradiola 0,1 mg 1×/dan) i elektrolizom te drugim feminizirajućim postupcima. Mnogi transseksualci žele operaciju promjene spola. Odluka o operaciji za bolesnika često potiče važna društvena pitanja. Praćenja su pokazala kako je operacija spolovila pomogla transseksualcima da žive sretnije i produktivnije, te da je stoga opravdana u jako motiviranih, na odgovarajući način procijenjenih i liječenih transseksualaca koji su proživjeli 1 do 2 god. u ulozi suprotnog spola. Prije operacije, bolesnici obično trebaju pomoć u vezi ponašanja u društvu, uključujući geste i podešavanje glasa. Obično pomaže sudjelovanje u grupama za potporu spolnosti, koje postoje u većini velikih gradova.
Žensko–muška transseksualnost se, uz sve bolje liječenje, sve češće viđa u zdravstvenoj i psihijatrijskoj praksi. Bolesnice rano traže mastektomiju, potom histerektomiju pa ooforektomiju. Androgeni hormoni (npr. IM pripravci testosteron estera u dozi od 300 do 400 mg svaka 3 tj. ili jednake doze androgena putem transdermalnih flastera ili gelova) se primjenjuju kako bi trajno promijenili glas, izazvali muškiji raspored mišićnog i masnog tkiva te omogućili rast dlaka na licu i tijelu. Bolesnice mogu izabrati da se od kože s područja unutarnje strane podlaktice (faloplastika) načini umjetni falus (neofalus) ili da se od masnog tkiva odstranjenog iz testosteronom hipertrofiranog klitorisa (metoidioplastika) oblikuje mikropenis. Operacija može pomoći nekim bolesnicama da postignu bolju prilagodbu i veće zadovoljstvo u životu. Kao i kod muško–ženske transseksualnosti, takve bolesnice bi trebale ispunjavati mjerila postavljena od strane Harry Benjamin International Gender Dysphoria Association i živjeti u muškoj ulozi barem 1 god. Anatomski ishodi operacija oblikovanja naofalusa su često manje zadovoljavajući od postupaka oblikovanja neovagine kod muško–ženske transseksualnosti. Komplikacije su česte, osobito kod postupaka koji uključuju produljenje mokraćne cijevi u neofalus.
Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije