Disocijativna fuga predstavlja jednu ili više epizoda amnezije, prilikom čega je nemogućnost prisjećanja dijela ili čitave nečije prošlosti kombinirana ili s gubitkom vlastitog identiteta ili sa stvaranjem novog identiteta. Epizode, nazvane fugama, nastaju uslijed traume ili stresa. Disocijativna fuga se često očituje kao iznenadni, neočekivani odlazak od kuće. Dijagnoza počiva na anamnezi, nakon isključivanja drugih uzroka amnezije. Liječi se psihoterapijom, ponekad u kombinaciji s hipnozom ili lijekovima potpomognutim razgovorima, no učestalost terapijskog odgovora je niska.

Procjenjuje se da incidencija disocijativne fuge iznosi 0,2%, no ona se povećava kod ratova, nesreća i prirodnih katastrofa.

Etiologija

Uzroci su slični onima kod disocijativne amnezije, uz neke dodatne čimbenike. Fuge se često zamjenjuju sa simuliranjem, jer fuga oslobađa osobu svjesnosti njezinih postupaka i nekih odgovornosti, ili smanjuje izloženost opasnim situacijama. Međutim, fuge su spontane, neplanirane i nisu glumljene. Čini se kako mnoge fuge predstavljaju zamaskirano ispunjenje želja. Primjerice, novčano ugroženi rukovodilac napušta svoj grozničavi život i živi kao pomoćni radnik na farmi na selu. Fuga može odstraniti bolesnika iz sramotne situacije ili nepodnošljivog stresa ili može biti povezana s pitanjima odbacivanja ili razdvajanja. Primjerice, fuga u biti može značiti “ Ja nisam čovjek koji je utvrdio da mu je supruga nevjerna”. Neke fuge mogu zaštititi osobu od samoubilačkih ili ubilačkih poriva.

Simptomi, znakovi i dijagnoza

Fuga može trajati nekoliko sati do mjeseci, a ponekad i dulje. Tijekom fuge osoba se može doimati i ponašati normalno ili je tek blago zbunjena. Osoba može uzeti novo ime i identitet i uplesti se u složena društvena međudjelovanja. Međutim, u određenom trenutku, zbunjenost zbog novog identiteta ili povratak pravog identiteta može učiniti da osoba postane svjesna amnezije ili uzrokovati uznemirenost. Kad fuga završi mogu se pojaviti stid, neugoda, žalost, depresija, jaki sukob te samoubilački ili agresivni porivi—osoba se mora nositi s onim što je ostavila iza sebe. Neuspjeh u prisjećanju događaja koji su se zbili tijekom fuge može izazvati zbunjenost, uznemirenost ili čak užas.

Fuga u razvoju se rijetko prepoznaje. Na nju se posumnja kad se osoba doima zbunjenom glede svog identiteta, svoje prošlosti ili se sukobljava kad se u pitanje dovede njezin novi identitet. Dijagnoza fuge se često ne postavlja sve dok se osoba iznenada ne vrati u svoj identitet od prije fuge te dok nije uznemirena kad se nađe u nepoznatim okolnostima. Dijagnoza se često postavlja retrospektivno, na osnovi dokumentacije o okolnostima prije odlaska, o samom odlasku i uspostavi drugog života. Kad postoji sumnja da je fuga odglumljena, provjera podataka iz različitih izvora može otkriti nedosljednosti koje isključuju dijagnozu.

Prognoza i liječenje

Većina fuga je kratkotrajna i prolazi spontano. Poremećaj nakon što fuga završi je obično blag i kratkotrajan. Međutim, ako je fuga bila dugotrajnija a komplikacije uslijed ponašanja prije i tijekom fuge su značajne, osoba može imati priličnih poteškoća u pokušaju da se vrati u svoj identitet od prije fuge—npr. vojnik koji se vrati nakon fuge može biti optužen za dezertiranje, ili osoba koja se tijekom fuge oženi može nenamjerno postati bigamist.

U rijetkom slučaju kad se osoba identificira dok je još u fugi, važno je dobivanje podataka (po mogućnosti uz pomoć policije i osoblja socijalne službe) o njezinom pravom idenitetu, razlogu zbog čega je on napušten i olakšavanja njegovog ponovnog uspostavljanja.

Liječenje nakon fuge uključuje psihoterapiju, ponekad u kombinaciji sa hipnozom ili lijekovima (metoheksitalom) potpomognutim razgovorima. Međutim, napori za obnavljanje sjećanja na razdoblje fuge su često neuspješni. Kako bi se pomoglo u sprječavanju recidiva, psihijatar može pomoći osobi da preispita svoj način ponašanja u različitim situacijama, sukobima i raspoloženjima koji su potaknuli fugu.

Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije