Depersonalizacijski poremećaj se sastoji od trajnog ili povremenog osjećaja odvojenosti od vlastitog tijela ili psihičkih procesa, obično uz osjećaj vanjskog promatrača vlastitog života. Često je potaknut jakim stresom. Dijagnoza se postavlja na osnovi anamneze. Liječi se psihoterapijom.
Osjećaj depersonalizacije je čest i često se zbiva u okolnostima životne opasnosti, poput nesreća, napada i teških bolesti i ozljeda; može se pojaviti kao simptom mnogih psihičkih bolesti i konvulzivnih poremećaja. Kada do depersonalizacije dođe neovisno o bilo kojem drugom psihičkom ili tjelesnom poremećaju i kada je trajna ili recidivirajuća, postoji depersonalizacijski poremećaj. Procjenjuje se da se on pojavljuje u oko 2% opće populacije.
Simptomi, znakovi i dijagnoza
Bolesnici imaju iskrivljenu sliku o sebi, svojim tijelima i životima, što ih može jako uznemirivati. Osoba se može osjećati nestvarno, kao da je stroj ili da sanja. Simptomi su često prolazni i praćeni anksioznošću, panikom ili su fobični. Međutim, simptomi mogu biti kronični.
Bolesnici često imaju velikih poteškoća pri opisivanju simptoma te se mogu bojati ili misliti da postaju ludi. Gotov uvijek susprežu saznanje da njihovi “nestvarni” osjećaji nisu stvarni, već naprosto način na koji se oni osjećaju.
Dijagnoza se zasniva na simptomima, nakon što se isključe tjelesni poremećaji, narkomanija i drugi, opći psihički poremećaji (osobito anksioznost i depresija) te drugi disocijativni poremećaji. Od pomoći su psihološki testovi i posebni oblici razgovora.
Prognoza i liječenje
Osjećaj depersonalizacije je često prolazan i spontano se povlači. Čak i kada traje ili recidivira, nekim bolesnicima vrlo malo smeta, ako mogu potisnuti osjećaj depersonalizacije pronalazeći zanimanje i usmjeravajući svoje misli na druge stvari. Drugi bolesnici postaju onesposobljeni kroničnim osjećajem otuđenja ili pratećom anksioznošću ili depresijom.
Za mnoge bolesnike moguć je potpuni oporavak, osobito za one čiji se simptomi pojavljuju u povezanosti sa stresovima koje se može razriješiti liječenjem i one čiji simptomi nisu dugo trajali. Nekim bolesnicima se stanje postupno poboljša bez liječenja. U nekih, poremećaj može napredovati u kroničniju i tvrdokorniju depresonalizaciju.
Liječenje se treba usmjeriti na sve stresove povezane s početkom poremećaja, kao i na ranije stresove, poput emocionalnog zlostavljanja ili zanemarivanja u djetinjstvu, a koji su mogli u bolesnika stvoriti sklonost kasnijim psihičkim oštećenjima koji potiču nastanak depersonalizacije. Razni oblici psihoterapije (npr. psihodinamska psihoterapija, kognitivno bihevioralna terapija, hipnoza) su u nekih bolesnika uspješni. Kognitivne metode mogu pomoći pri sprječavanju opsesivnih razmišljanja o nestvarnosti postojanja. Bihevioralne metode mogu pomoći bolesniku da se zabavi poslovima koji će ih udaljiti od depersonalizacije. Metode prizemljenja mogu pomoći bolesnicima da se osjete “ s objema nogama na zemlji” i stvarnijima u određenom trenutku.
Drugi psihički poremećaji, koji su često povezani sa, ili ubrzani depersonalizacijom, moraju se liječiti. Anksiolitici i antidepresivi pomažu nekim bolesnicima, uglavnom onima kod kojih istodobna anksioznost ili depresija pojačavaju depersonalizaciju.
Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije