Disocijativna amnezija je nesposobnost prisjećanja važnih osobnih podataka, koja je preizražena da bi se mogla objasniti normalnom zaboravljivošću. Uzrok je obično trauma ili jaki stres. Dijagnoza se zasniva na anamnezi, nakon što se isključe drugi uzroci. Liječi se psihoterapijom, ponekad u kombinaciji s hipnozom ili lijekovima potpomognutim razgovorima.
Izgubljeni podatak bi normalno bio dio svjesnosti koja se može opisati kao autobiografsko sjećanje—npr. tko je netko; što radi; kuda je išao; s kime je razgovarao; što je bilo rečeno, mišljeno, doživljeno i osjećano. Zaboravljeni podatak ponekad nastavlja utjecati na ponašanje.
Incidencija je nepoznata, no disocijativna se amnezija obično dijagnosticira u mladih odraslih osoba. Čini se da je amnezija uzrokovana traumatskim ili stresnim proživljenim ili viđenim doživljajima (npr. tjelesno ili spolno zlostavljanje, silovanje, borba, napuštenost prilikom prirodnih katastrofa, smrt voljene osobe, novčane nedaće) ili izrazitim unutarnjim sukobom (npr. previranja uslijed osjećaja krivnje, očito nerješivi međuljudski sukobi, zločinačko ponašanje).
Simptomi, znakovi i dijagnoza
Glavni je simptom gubitak sjećanja. Karakteristično se pojavljuju jedna ili dvije epizode u kojima bolesnici zaboravljaju neke, ali ne sve događaje koji su se zbili u određenom vremenskom razdoblju; drugi se ne mogu sjetiti nikakvih podataka. Ova razdoblja, ili rupe u sjećanju, mogu obuhvaćati samo nekoliko sati ili godina ili čak čitav životni vijek. Obično je zaboravljeno vremensko razdoblje jasno ograničeno. Bolesnici koje liječnik susreće ubrzo nakon što su postali amnestični mogu se doimati zbunjeno i depresivno. Neki su vrlo uznemireni, dok su drugi ravnodušni.
Za postavljanje dijagnoze potreban je tjelesni i psihijatrijski pregled, uključujući i pretrage krvi i mokraće, kako bi se isključili toksični uzroci, poput zloporabe droga. EEG može pomoći pri isključivanju konvulzivnog poremećaja kao uzroka. Psihološki testovi pomažu pri određivanju prirode disocijativnih doživljaja.
Prognoza i liječenje
U većine bolesnika izgubljena se sjećanja vrate i amnezija razriješi. Međutim, neki nikada nisu u stanju rekonstruirati svoju izgubljenu prošlost. Prognozu određuju uglavnom bolesnikove životne okolnosti, osobito stresovi i sukobi povezani s amnezijom, i bolesnikovo sveukupno psihičko prilagođivanje.
Ukoliko se gubitak pamćenja odnosi na vrlo kratko vremensko razdoblje, ne mora biti potrebno drugo liječenje osim potpornog, osobito ako potreba ili korist od obnavljanja sjećanja na neki bolni događaj nije očita. Liječenje težeg gubitka pamćenja počinje stvaranjem sigurnog i podupirućeg okruženja. Ova mjera sama za sebe često dovodi do postupnog povrata izgubljenih sjećanja. Kada to nije slučaj, ili kad postoji hitna potreba za povratom sjećanja, često je uspješno ispitivanje bolesnika pod hipnozom ili, rijetko, u lijekovima izazvanom (metoheksitalom) poluhipnotiziranom stanju. Ovi postupci se provode oprezno, jer će vjerojatno doći do prisjećanja okolnosti koje su dovele do gubitka sjećanja što može biti vrlo uznemirujuće. Ispitivač mora biti oprezan kako bi oblikovao pitanja tako da ne sugerira postojanje nekog događaja i ne stvori tako lažno sjećanje. Međutim, bez obzira na stupanj povijesne točnosti, ispunjavanje praznine u sjećanju u najvećoj mogućoj mjeri je često terapijski korisno pri obnavljanju kontinuiteta bolesnikova identiteta i svjesnosti samoga sebe te izazivanju smislenog prepričavanja. Jednom kad se amnezija povuče, liječenje pomaže pri davanju smisla osnovnoj traumi ili sukobu te pri rješavanju problema povezanih s epizodom amnezije.
Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije