Disocijativni poremećaj identiteta, koji se prije nazivao poremećajem višestruke ličnosti, je obilježen s 2 ili više identiteta ili osobnosti koje se izmjenjuju i nemogućnošću sjećanja o važnim osobnim podacima povezanima s nekim od tih identiteta. Tipično je uzrok teška trauma u djetinjstvu. Dijagnoza počiva na anamnezi, ponekad poduprtoj hipnozom ili lijekovima potpomognutim razgovorima. Liječi se psihoterapijom, ponekad u kombinaciji s lijekovima.

Ono što nije poznato jednoj osobi, može biti poznato drugoj. Čini se kako se neke od osoba poznaju i međusobno surađuju s drugima u razrađenom unutarnjem svijetu.

Etiologija

Disocijativni poremećaj identiteta se pripisuje međudjelovanju jakog stresa (tipično izrazitom zlostavljanju), nedovoljnoj njezi i suosjećanju u obrani od jakih, bolnih iskustava u djetinjstvu i disocijativne sposobnosti (sposobnosti razdvajanja sjećanja, percepcija ili identiteta od svjesnosti).

Djeca se ne rađaju sa sviješću jedinstvenog identiteta—on se razvija iz raznih izvora i iskustava. U poražene djece, mnogi dijelovi onoga što se trebalo stopiti ostaje razdvojeno. U bolesnika s disocijativnim poremećajem identiteta se često opisuje i dokazuje kronično i teško zlostavljanje (tjelesno, spolno ili emocionalno) u djetinjstvu. Neki bolesnici nisu bili zlostavljani, ali su doživjeli težak rani gubitak (poput smrti roditelja), tešku bolest ili druge teške stresne događaje.

Za razliku od većine djece koja ostvaruju kohezivnu, složenu samosvijest i svijet o drugima, teško zlostavljana djeca mogu prolaziti kroz razdoblja u kojima se različite percepcije i emocije drže razdvojeno. Takva djeca mogu razviti sposobnost da izbjegnu zlostavljanje “odlaženjem” ili “povlačenjem” u svoj vlastiti um. U svakom razvojnom razdoblju može se razviti drugačije “ja”.

Simptomi i znakovi

Nekoliko simptoma je karakteristično: nestalni simptomi slika, nestalne razine funkcioniranja, od izrazito učinkovitih do nesposobnih; jake glavobolje ili druge boli u tijelu; iskrivljenje vremena, praznine u vremenu i amnezija; te depersonalizacija i derealizacija. Depersonalizacija se odnosi na osjećaj nestvarnosti, izdvojenosti od samoga sebe i vlastitih tjelesnih i psihičkih zbivanja. Bolesnik se osjeća kao promatrač vlastitog života, kao da se promatra u filmu. Bolesnici se čak mogu osjećati kao da na neko vrijeme nisu u vlastitom tijelu. Derealizacija se odnosi na osjećaj da poznati ljudi i okruženja nisu poznati, već strani ili nestvarni.

Bolesnici mogu otkriti predmete, proizvode ili uzorke rukopisa koje ne mogu prepoznati niti objasniti. O sebi mogu govoriti u prvom licu množine (mi) ili trećem licu jednine ili množine (on, ona, oni, one).

Prekopčavanje iz identiteta u identitet i anamnestičke zapreke među njima često dovode do nesređenih života. Budući da osobe često međusobno komuniciraju, bolesnici tipično opisuju da čuju unutarnje razgovore između više osoba, koje komentiraju bolesnika ili mu se obraćaju. Zbog toga se bolesniku može pogrešno dijagnosticirati psihoza. Premda se ti glasovi doživljavaju kao halucinacije, oni imaju potpuno drugačije osobine od tipičnih halucinacija kod psihotičnih poremećaja poput shizofrenije.

Bolesnici često imaju neobičan niz simptoma koji mogu nalikovati onima kod anksioznih poremećaja, posttraumatskog stresnog poremećaja, poremećaja osobnosti, poremećaja prehrane, shozofrenije i konvulzivnih poremećaja. Samoubilačke misli i pokušaji su česti, kao i epizode samoranjavanja. Mnogi bolesnici su ovisnici o različitim tvarima.

Dijagnoza

Bolesnici često u anamnezi imaju 3 ili više različitih psihičkih poremećaja i neuspjehe prethodnih liječenja. Pogrješnoj dijagnozi također može doprinijeti nepovjerljivost nekih liječnika glede nepobitnosti disocijativnog poremećaja identiteta.

Za postavljanje dijagnoze potrebno je specifično ispitivanje o disocijativnim pojavama. Ponekad se primjenjuju dugotrajni razgovori, hipnoza ili lijekovima (metoheksitalom) potpomognuti razgovori, a bolesnika se može zamoliti da između posjeta liječniku vodi dnevnik. Svi ovi postupci potiču promjenu osoba tijekom obrade. Pomoći mogu i posebno osmišljeni upitnici.

Psihijatar također može pokušati neposredno stupiti u kontakt s drugim osobama, zatraživši da razgovara s dijelom uma uključenim u ponašanja kojih se bolesnik ne sjeća ili koja su doživljena na depersonalizirani ili derealizirani način.

Prognoza

Simptomi nastaju i nestaju spontano, no disocijativni poremećaj identiteta se spontano ne povlači. Bolesnici se mogu podijeliti u 3 skupine. Oni u 1. skupini imaju uglavnom disocijativne simptome i posttraumatske osobine i općenito funkcioniraju dobro te se uz liječenje potpuno oporavljaju. Oni u 2. skupini imaju disocijativne simptome kombinirane sa simptomima drugih poremećaja, poput poremećaja osobnosti, raspoloženja, prehrane i zloporabe različitih tvari. Oni se oporavljaju sporije a liječenje može biti manje uspješno ili dulje i obilježeno s više kriza. Bolesnici u 3. skupini ne samo da imaju teške simptome zbog istovremenih psihičkih poremećaja, već također mogu ostati emocionalno vezani za svoje navodne zlostavljače. Njima je potrebno dugotrajno liječenje, koje je tipično usmjereno na pomaganje u nadzoru nad simptomima, više nego na postizanje ujedinjenja identiteta.

Liječenje

Najpoželjniji je ishod ujedinjenje identiteta. Lijekovi pomažu pri savladavanju simptoma depresije, anksioznosti, impulzivnosti i ovisnosti, ali se liječenje za postizanje ujedinjenja identiteta oslanja na psihoterapiju. Kod bolesnika koji ne mogu ili ne žele težiti ujedinjenju identiteta, liječenje je usmjereno na olakšavanje suradnje između osoba i na ublažavanje simptoma.

Najveći prioritet psihoterapije je ustaljenje stanja bolesnika i osiguranje sigurnosti, prije nego što se pristupi procjeni traumatizirajućih iskustava i istraživanju problematičnih identiteta. Nekim bolesnicima koristi hospitalizacija, kod koje se, tijekom prisjećanja bolnih uspomena pruža potpora i nadzor.

Za prisjećanje na traumatizirajuće uspomene i ublažavanje njihovog učinka često se rabi hipnoza. Hipnoza može također pomoći pri pristupu različitim identitetima, olakšavanju njihove međusobne komunikacije, njihovoj stabilizaciji i tumačenju. Kako se pažnja obraća uzrocima disocijacije, liječenje se može pomaknuti do točke u kojoj se ponovno mogu uspostaviti, ujediniti i rehabilitirati bolesnikove osobe, odnosi i društvena funkcija.

Do nekih ujedinjenja dolazi spontano.

Ujedinjenje se može potaknuti pregovaranjem s identitetima i organiziranjem njihovog stapanja, ili se može olakšati slikovnom i hipnotičkom sugestijom.

Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije