Anoreksija nervoza je obilježena neumornim nastojanjem da se bude mršav, bolesnim strahom od debljine, odbijanjem održavanja minimalne normalne tjelesne težine te, u žena, amenorejom. Dijagnoza se postavlja klinički. Liječi se kognitivno–bihevioralnim načinom, pri dobivanju na težini može pomoći olanzapin a SSRI, osobito fluoksetin mogu pomoći u sprječavanju recidiva.

Teška anoreksija nervoza je rijetka, a pogađa <0,5% stanovništva. Međutim, najblaži slučajevi vjerojatno nisu dijagnosticirani. Oko 95% slučajeva anoreksije nervoze otpada na žene. Poremećaj obično počinje tijekom adolescencije.

Etiologija je nepoznata. Osim ženskog spola, utvrđeno je malo rizičnih čimbenika. U zapadnom društvu, gojaznost se smatra neprivlačnom i nezdravom a čak i među djecom prevladava želja za mršavošću. Više od 50% djevojčica prije puberteta je na dijeti ili poduzima druge mjere za nadzor nad tjelesnom težinom. Čini se da pretjerana briga o tjelesnoj težini ili provođenje dijete u anamnezi pokazuje povećanu opasnost, možda u osoba genetski sklonih anoreksiji nervozi. Istraživanja jednojajčanih blizanaca su pokazala poklapanje od >50%. Ulogu vjerojatno imaju i obitelj i društveni čimbenici. Mnogi bolesnici pripadaju srednjim ili gornjim društvenim slojevima; sitničavi su, kompulzivni i inteligentni te imaju vrlo visoka mjerila postizanja uspjeha.

Simptomi i znakovi

Anoreksija nervoza može biti blaga i prolazna ili teška i dugotrajna. Većina bolesnika su vitki, no ipak su zabrinuti za svoju tjelesnu težinu i ograničavaju unos hrane. Zaokupljenost i anksioznost u svezi s povećanjem težine sve su izraženiji, čak i prilikom očite neuhranjenosti.

Anoreksija je pogrješan naziv, jer se apetit zadržava sve dok bolesnik ne postane kahektičan. Bolesnici su zaokupljeni hranom: proučavaju dijete i kalorije; gomilaju, skrivaju i bacaju hranu; sakupljaju recepte i pripremaju smišljene obroke za druge. Bolesnici su često manipulativni, lažu o uzimanju hrane i svome ponašanju, poput povraćanja. U 50% bolesnika dolazi do prejedanja koje slijedi izazivanje povraćanja i primjena laksativa i diuretika (ponašanje tipa prejedanje–čišćenje). Drugi naprosto ograničavaju unos hrane. Većina anoreksičara pretjerano vježba kako bi nadzirali težinu.

Česte su pritužbe na nadutost, trbušne tegobe i opstipaciju. Bolesnici obično gube zanimanje za seks. Često dolazi do depresije. Česti tjelesni nalazi obuhvaćaju bradikardiju, niski krvni tlak, hipotermiju, lanugo dlačice ili blagi hirzutizam te edeme. Čak i bolesnici kahektičnog izgleda ostaju vrlo aktivni (uključujući provođenje snažnih programa vježbanja) nemaju simptoma prehrambenih nedostataka i nisu neuobičajeno skloni infekcijama.

Endokrine promjene obuhvaćaju prepubertetske ili rane pubertetske slike izlučivanja luteinizirajućeg hormona, niske razine tiroksina i trijodtironina te povećano izlučivanje kortizola. Kod jako pothranjenog bolesnika skoro svaki bitni organ može imati poremećenu funkciju. Menstruacije obično prestaju. Može doći do dehidracije i metabolične alkaloze, a serumski K može biti nizak; sve se još pogoršava povraćanjem i primjenom laksativa ili diuretika. Masa srčanog mišića, veličina komora i minutni volumen se smanjuju. Neki bolesnici imaju produljene QT intervale (čak i uz korekciju s obzirom na srčanu frekvenciju), koji, uz opasnost nastalu poremećajima elektrolita, mogu stvarati sklonost tahiaritmijama. Može doći do iznenadne smrti, najvjerojatnije uslijed ventrikularnih tahiaritmija.

Dijagnoza

Poricanje je upadljivo a bolesnik se opire obradi i liječenju. Obično ga liječnik uočava na zamolbu obitelji ili zbog neke bolesti. Anoreksija nervoza je obično očita na osnovi karakterističnih simptoma i znakova, osobito gubitka ≥15% tjelesne težine u mlade osobe koja se boji debljine, postaje amenoroična, poriče bolest i inače se doima u dobrom stanju. Količina tjelesne masti je obično vrlo niska. Za dijagnozu je ključno razotkrivanje središnjeg “straha od debljine”, kojeg gubitak težine ne ublažava. U žena, za dijagnozu je potrebno postojanje amenoreje. U teškim slučajevima, izražena depresija ili simptomi koji ukazuju na drugu bolest, poput shizofrenije, mogu zahtijevati razgraničavanje. Teška tjelesna bolest, poput regionalnog enteritisa ili tumora CNS–a se rijetko krivo dijagnosticira kao anoreksija nervoza. Zloporaba amfetamina može uzrokovati slične simptome.

Prognoza i liječenje

Bez liječenja, smrtnost je blizu 10%, premda neprepoznati, blagi oblici bolesti rijetko dovode do smrti. Uz liječenje, ½ bolesnika vraća većinu ili svu izgubljenu težinu te dolazi do povlačenja svih endokrinih i drugih komplikacija. Oko ¼ ima osrednje ishode i može doći do recidiva. Preostala ¼ ima loš ishod, uključujući recidive te trajne tjelesne i psihičke komplikacije.

Pri liječenju mogu biti potrebne kratkotrajne intervencije u svrhu spašavanja života, kako bi se uspostavila tjelesna težina. Svi bolesnici trebaju dugotrajno liječenje kako bi popravili psihičke funkcije i spriječili recidiv.

Kad je gubitak težine bio izrazit ili brz ili kad je težina pala ispod 75% idealne, vrlo je važno pravovremeno popravljanje težine, te valja razmisliti o hospitalizaciji. Prehrambeno liječenje, koje počinje primjenom oko 30 do 40 kcal/kg/dan, može izazvati povećanje težine i do 1,5 kg/tj. tijekom hospitalizacije a 0,5 kg/tj. tijekom ambulantnog liječenja. Ako postoji ikakva sumnja, bolesnika treba hospitalizirati. Izdvajanje bolesnika iz kuće ponekad ispravlja nepovoljan tijek, premda je također potrebno trajno psihijatrijsko liječenje.

Gubitak koštane mase treba liječiti elementarnim Ca u dozi od 1200 do 1500 mg/dan, vitaminom D u dozi od 600 do 800 i.j./dan, te ako je težak, davanjem bifosfonata.

Kad se prehrana i uhranjenost, uzimanje tekućine i vrijednosti elektrolita ustale, započinje dugotrajno liječenje. Liječenje otežava bolesnikovo užasavanje od dobivanja na težini, poricanje bolesti i manipulativno ponašanje. Liječnik treba nastojati uspostaviti smirenu, brižnu, stabilnu vezu, istovremeno potičući razuman kalorijski unos. Individualna psihoterapija— osobito kognitivno–bihevioralno liječenje— može pomoći, kao i obiteljsko liječenje kod mlađih bolesnika. Antipsihotici druge generacije (npr. olanzapin, 10 mg 1×/dan) mogu pomoći pri dobivanju na težini i ublažiti bolesni strah od debljine. Fluoksetin može pomoći u sprječavanju recidiva nakon što se težina ustali, a početna doza je 20 mg 1×/dan.

Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije