Fobije se sastoje od trajnih, nerazumnih, jakih strahova (fobija) od situacija, okolnosti ili predmeta. Strahovi izazivaju tjeskobu i izbjegavanje. Fobije se dijele u opće (agorafobija i društvena fobija) i specifične. Uzroci fobija su nepoznati. Dijagnosticiraju se na osnovi anamneze. Agorafobija i društvena fobija se liječe farmakoterapijom, psihoterapijom (npr. izlaganjem, kongnitivno–bihevioralnom terapijom), ili na oba načina. Neke se fobije liječe uglavnom izlaganjem.

Skupine

Agorafobija: Agorafobija je strah i predosjećajna (anticipacijska) anksioznost od toga da se ostane zarobljen u situacijama ili mjestima bez mogućnosti za lagani bijeg, i bez pomoći u slučaju razvoja jake tjeskobe. Situacije se izbjegavaju ili ih se može izdržati ali uz značajnu anksioznost. Agorafobija se može pojaviti sama za sebe ili kao dio paničnog poremećaja.

Agorafobija bez paničnog poremećaja pogađa oko 4% žena i 2% muškaraca tijekom 12 mj. Vršna incidencija je u ranim 20–tim godinama; prva pojava nakon 40. godine je neuobičajena. Česti primjeri situacija ili mjesta koje izazivaju strah i anksioznost obuhvaćaju stajanje u redu u banci ili trgovini, sjedenje u sredini dugog reda u kazalištu ili razredu te prijevoz sredstvima javnog prijevoza poput autobusa ili zrakoplova. Kod nekih ljudi se agorafobija razvija nakon napada panike u tipičnoj agorafobičnoj situaciji. Drugi se naprosto osjećaju nelagodno u takvoj situacije te ne moraju nikada, ili mogu tek kasnije, imati napad panike na tom mjestu. Agorafobija često ometa funkcioniranje te, ako je dovoljno teška, može uzrokovati da osoba postane vezana za kuću.

Društvena fobija (društveni anksiozni poremećaj): Društvena fobija je strah i tjeskoba od izlaganja određenim društvenim situacijama ili istupima. Te se situacije izbjegavaju ili se trpe uz znakovitu anksioznost. Ljudi s društvenom fobijom prepoznaju da je njihov strah nerazuman i pretjeran.

Društvena fobija pogađa oko 9% žena i 7% muškaraca tijekom bilo kojeg 12–mj. razdoblja, no prevalencija tijekom čitavog života može iznositi barem 13%. Najteži oblik društvene anksioznosti, izbjegavajući poremećaj osobnosti, je češći u muškaraca nego u žena.

Strah i anksioznost u ljudi s društvenom fobijom se često usredotočuje na sramoćenje ili poniženje u slučaju neuspjeha da se opravdaju očekivanja. Često postoji zabrinutost da će se anksioznost očitovati znojenjem, crvenjenjem, povraćanjem ili drhtavicom (ponekad u vidu podrhtavajućeg glasa) ili da će se sposobnost održavanja niza misli ili iznalaženja riječi za izražavanje izgubiti. Obično ista aktivnost izvedena u samoći ne izaziva anksioznost. Situacije u kojima je društvena fobija česta obuhvaćaju govor u javnosti, glumu u kazališnoj predstavi ili sviranje glazbala. Druge moguće situacije uključuju prehranu s drugima, potpisivanje pred svjedocima ili uporabu javnih kupaonica. Općenitiji oblik društvene fobije izaziva anksioznost u širokom nizu društvenih situacija.

Specifične fobije: Specifična fobija je strah i anksioznost u vezi određene situacije ili predmeta. Situacija ili predmet se, ako je moguće, obično izbjegavaju, no ako dođe do izlaganja, anksioznost se brzo razvija. Anksioznost se može pojačati do razina napada panike. Osobe sa specifičnim fobijama tipično prepoznaju kako je njihov strah nerazuman i pretjeran.

Specifične fobije su najčešći anksiozni poremećaji, Među najčešćima su strah od životinja (zoofobija), visine (akrofobija) i oluja (astrafobija, brontofobija). Specifične fobije pogađaju oko 13% žena i 4% muškaraca tijekom bilo kojeg 12–mj. razdoblja. Neke ne uzrokuju znakovitu nelagodu—npr. strah od zmija (ofidiofobija) u gradskog stanovnika, osim ukoliko ne ide planinariti na mjesta gdje ima zmija. Međutim, druge znakovito ometaju funkcioniranje—npr. strah od zatvorenih prostora (klaustrofobija) poput liftova u osobe koja radi na visokom katu nebodera. Fobija od krvi (hemofobija), injekcija i pribadača (tripanofobija, belonefobija) ili ozljede (traumatofobija) se u određenoj mjeri pojavljuje u barem 5% stanovništva. Osobe s fobijom od krvi, igala ili ozljede, se za razliku od osoba s drugim fobijama ili anksioznim poremećajima mogu doista onesvijestiti jer jaki vazovagalni podržaj dovodi do bradikardije i ortostatske hipotenzije.

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja klinički, na osnovi mjerila iz Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, četvrto izdanje (DSM–IV).

Prognoza i liječenje

Neliječena, agorafobija se pojavljuje s različitom jakošću. Ona može nestati bez službenog liječenja, vjerojatno stoga što neke pogođene osobe provode vlastiti oblik liječenja izlaganjem. No ako agorafobija ometa funkcioniranje, potrebno ju je liječiti. Društvena fobija je skoro uvijek kronična te je potrebno liječenje. Prognoza specifičnih fobija je, kad se ne liječe, različita, jer može biti lakše izbjeći situaciju ili predmet koji uzrokuju strah i anksioznost. Budući da mnoge fobije uključuju izbjegavanje, liječenje izbora je izlaganjem, jednim oblikom psihoterapije. Uz strukturu i potporu od strane kliničara, bolesnici istražuju svoje strahove, suočavaju se s njima i ostaju u dodiru s onim čega se boje i što izbjegavaju sve dok se njihova anksioznost postupno ne smanji procesom koji se naziva habituacija (navikavanje). Liječenje izlaganjem pomaže u >90% osoba koje ga dosljedno provode i skoro uvijek je jedino potrebno liječenje specifičnih fobija. Kognitivno–bihevioralno liječenje je učinkovito kod agorafobije i društvene fobije. Ono uključuje podučavanje bolesnika kako da prepoznaju i nadziru vlastite iskrivljene misli i kriva uvjerenja, kao i podučavanje o liječenju izlaganjem. Primjerice, bolesnik koji opisuje ubrzanje rada srca ili kratkoću daha u određenim situacijama spoznaje kako su njegove brige da dobiva srčani napad neosnovane te ga se uči da poduzme polagano, kontrolirano disanje ili druge načine kojima se postiže opuštanje u takvim situacijama.

Kad se izlaganje predmetu ili situaciji ne može izbjeći (npr. kad osoba koja ima fobiju od letenja mora iznenada nekamo odletjeti) ili kad je kognitivno–bihevioralno liječenje nepoželjno ili nije bilo uspješno, ponekad je korisno vrlo kratkotrajno liječenje benzodiazepinom (npr. lorazepam 0,5 do 1,0 mg PO) ili β– blokatorom (obično propranolol, 10 do 40 mg PO), po mogućnosti 1 do 2 h prije izlaganja.

Mnoge osobe s agorafobijom također imaju i panični poremećaj a mnogima od njih koristi liječenje sa SSRI. SSRI i benzodiazepin su učinkoviti kod društvenih fobija, no u većini slučajeva vjerojatno prednost imaju SSRI, jer oni, za razliku od benzodiazepina ne ometaju kognitivno–bihevioralno liječenje. β–Blokatori su korisni kod fobija od javnog nastupa.

Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije