Opsesivno–kompulzivni poremećaj je obilježen idejama koje izazivaju tjeskobu, zamislima, slikama ili poticajima (opsesijama) i porivima da se učini nešto čime će se tjeskoba ublažiti. Uzrok je nepoznat. Dijagnoza počiva na anamnezi. Liječi se farmakoterapijom, psihoterapijom, ili, u teškim slučajevima, na oba načina.
Opsesivno–kompulzivni poremećaj pogađa podjednako muškarce i žene (ukupno oko 2% stanovništva).
Simptomi i znakovi
Prevladavajuće opsesivne misli mogu biti o povređivanju i opasnosti ili opasnosti od zaraze, sumnji, gubitku ili agresiji. Tipično, zahvaćene osobe imaju potrebu obavljanja ponavljajućih, smislenih rituala kojima uravnotežuju svoje opsesije: npr. pranjem se sprječava zaraza; provjeravanjem sumnji s ograđivanjem gubitak. Mogu izbjegavati ljude za koje se boje da bi prema njima mogli agresivno nastupiti. Većina rituala, poput pranja ruku ili provjeravanja jesu li vrata zaključana, se lako opaža, no s nekima poput ponavljanog brojanja ili izjava ispod glasa, to nije slučaj.
U određenoj mjeri, osobe s opsesivno– kompulzivnim poremećajem shvaćaju da njihove opsesije ne odražavaju prave opasnosti i da je njihovo ponašanje u svrhu smanjenja zabrinutosti nerealno i pretjerano. Očuvanje pronicljivosti, premda ponekad slabo izraženo, je osobina po kojoj se opsesivno–kompluzivni poremećaj razlikuje od psihotičnih poremećaja, kod kojih je dodir sa stvarnošću izgubljen.
Budući da se ljudi s ovim poremećajem užasavaju sramote ili stigmatizacije, često skrivaju svoje opsesije i rituale a na koje mogu dnevno trošiti i po nekoliko sati. Veze često propadaju a uspjeh u školi i na poslu slabi. Depresija je česta sekundarna pojava.
Dijagnoza i liječenje
Dijagnoza se zasniva na mjerilima objavljenima u Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, četvrto izdanje (DSM–IV).
Liječenje izlaganjem i prevencijom rituala je učinkovito; osnovni element je izlaganje situacijama i ljudima koji potiču opsesije koje izazivaju anksioznost, i rituale. Nakon izlaganja, bolesnik izvodi ritual, omogućavajući anksioznosti koja se izlaganjem pojavila da oslabi putem navikavanja. Poboljšavanje često traje godinama, osobito u bolesnika koji ovladaju pristupom, te ga primjenjuju čak nakon okončanja službenog liječenja. Međutim, neke osobe pokazuju nepotpun terapijski odgovor.
Mnogi stručnjaci misle kako je, osobito u teškim slučajevima, najbolja kombinacija psihoterapije i lijekova. Učinkoviti su SSRI i klomipramin (triciklički antidepresiv sa snažnim serotonergičnim učinkom). Kod većine SSRI, niže su doze (npr. fluoksetin 20 mg 1×/dan, fluvoksamin 100 mg 1×/dan, sertralin 50 mg 1×/dan, paroksetin 40 mg 1×/ dan) često jednako učinkovite kao i visoke.
Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije