Shizofrenija i ostali psihotični poremećaji
Shizofrenija je obilježena psihozom (gubitkom dodira sa stvarnošću), halucinacijama (lažnim percepcijama), iluzijama (umišljenim uvjerenjima), neorganiziranim govorom i ponašanjem, osjećajnom otupjelošću (ograničenim rasponom emocija), spoznajnim ispadima (poremećenim zaključivanjem i rješavanjem problema) te profesionalnom i društvenom disfunkcijom. Uzrok nije poznat, no postoje jaki dokazi o genetičkom nasljeđu. Simptomi obično započinju u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi. Prije nego što se postavi dijagnoza, jedan ili više napada simptoma mora trajati ≥6 mj. Liječi se farmakoterapijom, psihoterapijom i rehabilitacijom.
Diljem svijeta, prevalencija shizofrenije iznosi oko 1%. Učestalost u muškaraca i žena je podjednaka i relativno stalna u raznim kulturama. Učestalost je veća u nižim društveno– ekonomskim slojevima urbanih područja, možda zato jer dovodi do radne nesposobnosti te posljedične nezaposlenosti i siromaštva. Na sličan način veća prevalencija među samcima može biti odraz učinka bolesti ili preteče bolesti na ponašanje u društvu. Najveća incidencija je u muškaraca u dobi od 18 god., a u žena u dobi od 25 god. Početak je u djetinjstvu rijedak, no bolest se može pojaviti u ranoj adolescenciji ili kasnijoj životnoj dobi (kada se ponekad naziva parafrenijom).
Kratkotrajni psihotični poremećaj
Kratkotrajni psihotični poremećaj se sastoji od iluzija, halucinacija ili drugih psihotičnih simptoma koji traju barem 1 dan, ali <1 mj., s vidljivim povratkom u normalno funkcioniranje kakvo je bilo prije pojave bolesti. U podložnih osoba uzrok je u pravilu jaki stres.
Shizoafektivni poremećaj
Shizoafektivni poremećaj je obilježen značajnim simptomima raspoloženja, psihozom i drugim simptomima shizofrenije. Od shizofrenije se razlikuje po pojavi jednog ili više napada simptoma depresije ili manije.Shizoafektivni poremećaj dolazi u obzir kada psihotični bolesnik također pokazuje simptome raspoloženja. Za dijagnozu je potrebno da znakoviti simptomi raspoloženja (depresivni ili manični) postoje u priličnom dijelu ukupnog trajanja bolesti, istodobno sa simptomima shizofrenije. Za razlikovanje shizoafektivnog poremećaja od shizofrenije može biti potrebna longitudinalna procjena simptoma i njihovog napredovanja. Prognoza je nešto bolja nego kod shizofrenije, ali lošija nego kod poremećaja raspoloženja.
Budući da shizoafektivni poremećaj često dovodi do dugotrajne onesposobljenosti, obično je potrebno opsežno liječenje (uključujući lijekove, psihoterapiju i potporu zajednice). Za liječenje maničnog tipa od samih antipsihotika mogu biti učinkovitiji antipsihotici u kombinaciji s litijem, karbamazepinom ili valproatom. Za liječenje depresivnog tipa često se antipsihotici kombiniraju s antidepresivima. Općenito, antidepresive treba uvesti kad se pozitivni psihotični simptomi ustale. Zbog sigurnosti se prednost daje SSRI. Antipsihotici druge generacije mogu biti učinkovitiji od uobičajenih antipsihotika kod ublažavanja depresije povezane s psihozom.
Shizofreniformni poremećaj
Shizofreniformni poremećaj je obilježen simptomima koji su jednaki simptomima shizofrenije koji traju ≥1 ali <6 mj. U trenutku dolaska liječniku, vjerojatno će se posumnjati na shizofreniju. Također se mora isključiti psihoza uslijed narkomanije ili tjelesne bolesti. Razlikovanje između shizofreniformnog poremećaja i shizofrenije u bolesnika bez ikakvih prethodnih psihotičnih simptoma se zasniva na trajanju simptoma; ako je trajanje dulje od 6 mj., bolesnik više ne zadovoljava potrebna dijagnostička mjerila shizofreniformnog poremećaja. Trajanje simptoma ili nesposobnosti >6 mj. ukazuje na shizofreniju, no akutna psihoza se može također razviti u psihotični poremećaj raspoloženja, poput bipolarnog ili shizoafektivnog poremećaja. Za postavljanje dijagnoze i odgovarajuće liječenje često je potrebno longitudinalno promatranje. Indicirano je liječenje antipsihoticima i potporna psihosocijalna skrb. Nakon što se simptomi povuku, primjena lijekova se nastavlja tijekom 12 mj., a zatim se postupno smanjuje, uz pomni nadzor nad povratkom psihotičnih simptoma.
Deluzijski poremećaj
Deluzijski poremećaj je obilježen deluzijama (iluzijama) koje nisu neobične (lažna uvjerenja) a koje traju barem 1 mjesec, bez drugih simptoma shizofrenije. Deluzijski poremećaj se od shizofrenije razlikuje po postojanju iluzija, bez drugih simptoma shizofrenije. Iluzije obično nisu neobične i uključuju situacije koje bi se mogle dogoditi, poput praćenja, trovanja, zaraze, obožavanja iz daljine ili prijevare od strane bračnog druga ili ljubavnika. Za razliku od shizofrenije, deluzijski je poremećaj relativno rijedak. Do početka obično dolazi u srednjoj ili kasnoj odrasloj dobi. Psihosocijalno djelovanje nije poremećeno kao kod shizofrenije, a do poremećaja obično dolazi neposredno uslijed deluzijskog uvjerenja. Kad se deluzijski poremećaj pojavi kod starijih bolesnika, ponekad se naziva parafrenijom. Ona može postojati istovremeno s blagom demencijom. Liječnik mora pažljivo razlučiti deluzije od zlostavljanja, kad ga opiše stariji, blago dementni bolesnik.
Psihotični poremećaj izazvan različitim tvarima
Psihotične simptome, osobito iluzije i halucinacije mogu izazvati razne tvari, uključujući alkohol, amfetamine, marihuanu, kokain, halucinogene, inhalante, opijate, fenciklidin i neke sedative i anksiolitike. Dijagnoza se postavlja kada simptomi započnu tijekom ili <1 mj. nakon intoksikacije ili prestanka uzimanja okrivljene tvari te nakon što se isključe drugi psihotični poremećaji. Budući da se simptomi mogu preklapati s kratkotrajnim psihotičnim poremećajem, shizofreniformnim poremećajem i akutnim napadima psihotične manije ili shizofrenije, razlikovanje ovih poremećaja može biti teško. Za dijagnozu može biti potrebno nekoliko dana promatranja. Liječenje ovisi o okrivljenoj tvari. Psihoza uzrokovana halucinogenima i fenciklidinom može loše odgovoriti na antipsihotike. Prednost se daje potpornom pristupu, uz razuvjeravanje, uredno i zaštićeno okruženje. Agitacija se može najbolje smiriti benzodijazepinima kratkog djelovanja, poput PO ili IM primijenjenog lorazepama.
Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije