Posttraumatski stresni poremećaj predstavlja recidivirajuća, nametljiva sjećanja na teški traumatizirajući događaj. Patofiziologija poremećaja nije u potpunosti razjašnjena. Simptomi također obuhvaćaju izbjegavanje podražaja povezanih s traumatizirajućim zbivanjem, noćne more i bljeskove sjećanja (proživljene slike). Dijagnoza počiva na anamnezi. Liječi se izlaganjem i farmakoterapijom.
Kad se dogode strašna zbivanja, mnogi su ljudi njima trajno pogođeni; kod nekih su učinci tako trajni i izraženi da osobu onesposobe te predstavljaju poremećaj. Općenito, zbivanja koja će vjerojatno izazvati posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) su ona koja izazivaju osjećaje straha, bespomoćnosti ili užasa. Ta zbivanja mogu obuhvaćati pretrpljenje teške ozljede ili prijetnje smrću ili svjedočenje kako su drugi bili teško ozlijeđeni, kako im je bilo prijećeno smrću ili su bili ubijeni.
Doživotna porevalencija približava se 8%, s 12–mj. prevalencijom od oko 5%.
Simptomi, znakovi i dijagnoza
Najčešće bolesnici imaju česta, neželjena sjećanja na početno zbivanje. Ružni snovi o njemu su česti. Rjeđa su prolazna budna disocijativna stanja kod kojih se zbivanja ponovno proživljava kao da se događa (bljeskovi sjećanja), ponekad uzrokujući reakciju bolesnika kao da je u originalnoj situaciji (npr. glasni zvukovi poput vatrometa mogu potaknuti bljesak sjećanja na bitku, što može uzrokovati da se osoba pokuša skloniti ili se baciti na zemlju kako bi se zaštitila).
Osoba izbjegava poticaje vezane s traumom te se često osjeća emocionalno zatupljenom i nezainteresiranom za dnevne aktivnosti. Ponekad je početak simptoma odgođen, zbivajući se nakon više mjeseci ili čak godina nakon traumatizirajućeg zbivanja. PTSP se smatra kroničnim ako postoji >3 mj. U osoba s kroničnim PTSP su česte depresija, drugi anksiozni poremećaji i ovisnosti.
Osim za traumu specifične anksioznosti, bolesnici mogu osjećati krivnju zbog svojih postupaka tijekom zbivanja ili stoga što su oni preživjeli, a drugi ne.
Dijagnoza se postavlja klinički a počiva na mjerilima iz Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, četvrto izdanje (DSM–IV).
Liječenje
Neliječen, kronični PTSP se često ublažava bez da nestane, ali neki ljudi osjećaju trajne smetnje. Prvotni oblik psihoterapije koji se primjenjuje, a to je liječenje izlaganjem, obuhvaća izlaganje situacijama koje osoba izbjegava jer mogu dovesti do sjećanja na traumu. Ponavljano izlaganje samom traumatizirajućem zbivanju u mašti, obično ublažava patnju nakon određenog početnog pojačanja neugode. Od pomoći je i prekidanje određenih ritualnih ponašanja, poput pretjeranog pranja kako bi se postigao osjećaj čistoće nakon seksualnog napada.
Farmakoterapija je učinkovita, osobito SSRI. Lijekovi koji imaju učinak ustaljivanja raspoloženja, poput valproata, karbamazepina i topirimata mogu smanjiti razdraženost, noćne more i bljeskove sjećanja (vraćanje proživljenih slika).
Budući da je tjeskoba često jaka, potporna psihoterapija ima važnu ulogu. Terapeuti moraju biti otvoreno suosjećajni, prepoznajući i priznavajući bolesnikovu psihičku bol i stvarnost traumatizirajućih zbivanja. Terapeuti također moraju ohrabrivati bolesnike da se suoče sa sjećanjima preko bihevioralne desenzibilizacije i učenjem načina za nadzor anksioznosti. Kod krivnje zbog preživljavanja, može pomoći psihoterapija usmjerena na pomaganje bolesniku da shvati i preoblikuje vlastito samokritično i kažnjavajuće ponašanje.
Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije