Poremećaji osobnosti su prožimajući, nefleksibilni i stalni oblici ponašanja koji uzrokuju značajnu patnju ili funkcionalni poremećaj. Utvrđeno je deset različitih poremećaja osobnosti i podijeljeno u 3 skupine. Za sve se misli kako su posljedica kombinacije genetičkih i okolišnih (vanjskih) čimbenika. Liječe se psihoterapijom, a ponekad farmakoterapijom.
Nečiju osobnost sačinjavaju načini razmišljanja, shvaćanja, reagiranja i povezivanja, koji su tijekom vremena relativno stabilni u različitim situacijama. Osobnost je obično uočljiva od kasne adolescencije ili rane odrasle dobi, te premda mnoge osobine traju tijekom duljeg životnog razdoblja, neke s godinama slabe a neke se mogu promijeniti. Poremećaji osobnosti postoje kad te osobine postaju tako rigidne i maladaptacijske da ometaju funkcioniranje. Psihički obrambeni mehanizmi koje povremeno i nesvjesno svi rabimo u osoba s poremećajima osobnosti su nezreli i loše prilagođeni.
Osobe s poremećajima osobnosti su često frustrirajuće i razbjesnjuju osobe oko sebe (uključujući i liječnike). Većina je uznemirena svojim životom te ima poremećene odnose u društvu ili na poslu. Poremećaji osobnosti su česti istodobno s poremećajima raspoloženja, anksioznošću, ovisnošću i poremećajima prehrane. Osobe s teškim poremećajima osobnosti su u velikoj opasnosti od hipohondrije i nasilnog ili samouništavajućeg ponašanja. Njihovo roditeljstvo može biti nedosljedno, s emocionalnom udaljenošću ili s previše emocija, zlostavljajuće ili neodgovorno, što dovodi do tjelesnih i psihičkih tegoba u njihove djece.
Zahvaćeno je oko 13% stanovništva. Antisocijalni poremećaj osobnosti se pojavljuje u oko 2% stanovništva, a muškarci nadmašuju žene u omjeru od 6:1. Granični poremećaj osobnosti se javlja u oko 2% stanovništva, a žene nadmašuju muškarce s 3:1.
Dijagnoza i podjela
O poremećaju mogu pružiti podatke emocionalne reakcije bolesnika i njihova shvaćanja o tome što im uzrokuje tegobe, te kako se drugi prema njima ponašaju. Dijagnoza počiva na opaženim ponavljanim načinima ponašanja ili percepciji koji uzrokuju patnju i ometaju društveno funkcioniranje. Bolesnici često nemaju uvida u te načine; stoga se obrada u početku zasniva na podacima onih koji su u dodiru s bolesnikom. Često sumnja na poremećaj osobnosti nastaje iz liječnikove nelagode, osobito ako se on počne osjećati ljutim ili defenzivnim.
Opća mjerila u Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, četvrto izdanje (DSM–IV) naglašavaju potrebu za razmatranjem može li neki drugi psihički ili tjelesni poremećaj (npr. depresija, ovisnost, hipotireoza) biti odgovoran za bolesnikovo ponašanje. DSM–IV razlikuje 10 poremećaja osobnosti i dijeli ih u 3 skupine: (A) neobični/ekscentrični, (B) dramatični/nestalni i (C) anksiozni/ustrašeni.
Skupina A: Bolesnici iz skupine A su daleki (distancirani) i nepovjerljivi.
Paranoidna osobnost obuhvaća hladnoću i udaljenost u vezama, s potrebom za nadzorom i sklonošću ljubomori ukoliko dođe do stvaranja povezanosti. Zahvaćeni su ljudi često tajnoviti i nepovjerljivi. Sumnjičavi su prema promjenama i često pronalaze neprijateljske i zlobne porive u postupcima drugih ljudi. Ti neprijateljski motivi često predstavljaju projekcije vlastitih neprijateljstava prema drugima. Njihove reakcije ponekad iznenađuju ili plaše druge ljude. Oni tada mogu upotrijebiti nastalu ljutnju ili odbacivanje drugih (odnosno projekcijsku identifikaciju) kako bi opravdali vlastite osjećaje. Paranoidne osobe često imaju osjećaj pravedne ozlojeđenosti i često poduzimaju zakonske postupke protiv drugih. Takve osobe mogu biti vrlo učinkovite i savjesne, premda često trebaju posao u relativnoj izolaciji. Ovaj poremećaj se mora razlikovati od paranoidne shizofrenije.
Shizoidna osobnost je obilježena povučenošću u sebe, povlačenjem iz društva, izolacijom te emocionalnom hladnoćom i udaljenošću. Pogođene osobe su često zaokupljene vlastitim mislima i osjećajima te se boje bliskosti i prisnosti s drugima. Povučene su, sklone sanjarenju te teoretskim razmatranjima daju prednost pred praktičnim djelima.
Shizotipna osobnost, kao i shizoidna, obuhvaća društveno povlačenje i emocionalnu hladnoću, ali i neobične misli, percepcije i komunikacije, poput magičnih misli, vidovitosti, nagovještajnih ili paranoidnih misli. Te neobičnosti ukazuju na shizofreniju ali nikada nisu dovoljno izražene da bi ispunjavale mjerila za njezinu dijagnozu. Vjeruje se kako osobe sa shizotipnom osobnošću imaju mutiranu ekspresiju gena koji uzrokuju shizofreniju.
Skupina B: Ovi su bolesnici emocionalno nestabilni, impulzivni i žestoki.
Granična osobnost je obilježena s nestalnom slikom o sebi, nestalnim raspoloženjem, ponašanjem i vezama. Pogođene osobe misle kako su tijekom djetinjstva bile zakinute za odgovarajuću njegu i stoga se osjećaju prazno, bijesno i smatraju da imaju pravo na njegu. Zbog toga neumorno traže pažnju i osjetljivi su na osjećaj da je nema. Njihove su veze žestoke i dramatične. Kad se osjećaju zbrinuto, doimaju se poput usamljena beskućnika koji traži pomoć zbog depresije, ovisnosti, poremećaja prehrane i loših postupaka u prošlosti. Kad se zabrinu da će izgubiti brigu druge osobe, često izražavaju neodgovarajući i jaki bijes. Te promjene raspoloženja su tipično praćene izrazitim promjenama pogleda na svijet, na sebe same i na druge—npr. od lošeg na dobro, od mržnje u ljubav. Kad se osjete napuštenima, dolazi do disocijacije ili očajničke impulzivnosti. Njihov koncept stvarnosti je ponekad tako loš da imaju kratke napade psihotičnog razmišljanja, poput paranoidnih deluzija i halucinacija. Često postaju samouništavajući te se mogu ozlijediti ili pokušati samoubojstvo. U početku kod njegovatelja izazivaju jake zaštitničke osjećaje, no nakon ponavljanih kriza, nejasnih, neutemeljenih pritužbi i neuspjeha pri suradnji s preporukama za liječenje, na njih se gleda kao na osobe koje se žale i odbijaju pomoć. Granična osobnost s godinama se ublažava ili ustaljuje.
Antisocijalna osobnost je obilježena bezosjećajnim zanemarivanjem prava i osjećaja drugih osoba. Pogođene osobe izrabljuju druge zbog materijalnog dobitka ili osobnog zadovoljstva. Lako se frustriraju a frustraciju loše podnose. Karakteristično, izražavaju svoje sukobe impulzivno i neodgovorno, ponekad s neprijateljstvom ili nasilništvom. Obično ne uspijevaju predvidjeti posljedice svojih ponašanja i tipično nakon njih ne osjećaju krivnju ni žaljenje. Mnogi imaju dobro razvijenu sposobnost slatkorječivog opravdavanja svojeg ponašanja ili za njega okrivljuju druge. Njihove veze su prožete neiskrenošću i obmanjivanjem. Kažnjavanje rijetko utječe na njihovo ponašanje ili poboljšava njihovu prosudbu. Antisocijalna osobnost često vodi u alkoholizam, narkomaniju, promiskuitet, nemogućnost ispunjavanja obaveza i teškoće pri poštivanju zakona. Očekivano trajanje života je skraćeno, no tijekom godina poremećaj ima osobinu slabljenja ili ustaljivanja.
Narcisoidna osobnost obuhvaća veličinu. Zahvaćene osobe imaju prenaglašeni osjećaj superiornosti i očekuju da se prema njima ponaša s poštovanjem. Njihove veze su obilježene potrebom za divljenjem, te su osobito osjetljivi na kritiziranje, neuspjeh ili poraz. Kad su suočene s neuspjehom da ispune vlastito pretjerano mišljenje o sebi, mogu postati ljuti ili jako depresivni i samoubilački raspoloženi. Često misle kako im drugi zavide. Mogu iskorištavati druge jer smatraju kako njihova superiornost to opravdava.
Histrionska (histerična) osobnost uključuje značajno traženje pozornosti. Zahvaćene osobe također su pretjerano svjesne svog izgleda i dramatične su. Njihovo izražavanje emocija se često doima pretjeranim, djetinjastim ili površnim. Ipak, u drugima često pobuđuju simpatiju ili erotsku privlačnost. Veze se često lako uspostavljaju i vrlo su seksualne, no površne su i prolazne. Iza njihovog zavodljivog ponašanja i sklonosti uveličavanju tjelesnih tegoba (odnosno hipohondrije) često se skriva iskonska želja za ovisnošću i zaštitom.
Skupina C: Ovi su bolesnici često nervozni i pasivni ili ukočeni i zabrinuti.
Ovisna osobnost je obilježena predajom odgovornosti drugima. Zahvaćene osobe se mogu podčiniti drugima kako bi zadobili i zadržali potporu. Primjerice, oni često dozvoljavaju da potrebe ljudi o kojima ovise prevagnu nad njihovim vlastitima. Nedostaje im samopouzdanje te se osjećaju nesposobno da se brinu sami o sebi. Misle kako su drugi sposobniji te oklijevaju prilikom iznošenja vlastitih mišljenja od straha da bi njihova agresivnost mogla uvrijediti osobe koje im trebaju. Ovisnost kod drugih poremećaja osobnosti može biti prikrivena očitim promjenama ponašanja; npr. histrionska i granična ponašanja prikrivaju podležeću ovisnost.
Izbjegavajuća osobnost je obilježena odbijanjem i strahom od veza ili bilo čega novog iz straha od neuspjeha ili razočarenja. Zbog snažne svjesne želje za ljubavlju i prihvaćanjem, zahvaćene osobe su jasno pogođene vlastitom izdvojenošću i nemogućnošću vezanja za druge ljude. I na najmanje naznake odbacivanja reagiraju povlačenjem.
Opsesivno–kompulzivna osobnost je obilježena savjesnošću, urednošću i pouzdanošću, no nefleksibilnost im često onemogućuje da se prilagode promjeni. Odgovornosti prihvaćaju ozbiljno, no budući da mrze pogreške i površnost, mogu se zapetljati u detalje i zaboraviti na svrhu. Zbog toga imaju poteškoće pri donošenju odluka i dovršavanju poslova. Posljedica toga je da im obveze i odgovornost uzrokuju zabrinutost i anksioznost pa rijetko kada uživaju u svojim postignućima. Većina opsesivno– kompulzivnih osobina je prilagodljiva i sve dok nisu previše izražene, osobe koje ih imaju često postižu uspjeh, osobito u znanosti i akademskim područjima gdje su poželjni red, perfekcionizam i ustrajnost. Međutim, mogu se osjećati neugodno u vezi svojih osjećaja, osobnih veza i situacija u kojima nemaju kontrolu ili se moraju oslanjati na druge, kao i kada su događanja nepredviđena.
Ostali tipovi osobnosti: Opisano je još nekoliko tipova osobnosti, no oni u DSM–IV nisu svrstani u poremećaje.
Pasivno–agresivna (negativistička) osobnost tipično stvara dojam nesposobnosti ili pasivnosti, no ti su dojmovi u stvari stvoreni kako bi se izbjegla odgovornost ili nadzor ili kako bi se kaznilo druge osobe. Pasivno–agresivno ponašanje se često očituje odugovlačenjem, neučinkovitošću ili nerealnim izražavanjem nesposobnosti. Zahvaćene osobe često pristaju izvesti nešto što ne žele a potom neupadljivo sabotiraju okončanje poslova. Takvo ponašanje obično služi za poricanje ili prikrivanje neprijateljstva ili neslaganja.
Ciklotimična osobnost pokazuje promjene između dobrog raspoloženja i lošeg raspoloženja s pesimizmom; svako od raspoloženja traje nekoliko tjedana ili dulje. Karakteristično se ritmične promjene raspoloženja pojavljuju u pravilnim razmacima i bez opravdanog vanjskog uzroka. Kad te osobine ne ometaju društvenu prilagodljivost, ciklotimija se smatra oblikom karaktera te ju se nalazi u mnogih nadarenih i kreativnih osoba.
Depresivna (mazohistička) osobnost je obilježena kroničnom mrzovoljom, zabrinutošću, samosviješću. Zahvaćene osobe djeluju pesimistično, što ometa njihovu inicijativu i obeshrabruje druge. Samozadovoljstvo im se čini nezasluženim i grješnim. Nesvjesno misle kako je njihova patnja teret sudbine koji je potrebno podnijeti da bi se zaslužila ljubav i divljenje drugih.
Liječenje
Premda liječenje ovisi o vrsti poremećaja osobnosti, vrijede neka opća pravila. Obitelj i prijatelji se mogu ponašati tako da, ili pojačavaju ili ublažavaju bolesnikovo problematično ponašanje ili misli, tako da njihovo uključivanje pomaže i često je od osnovne važnosti. Treba poduzeti rani pokušaj da osoba shvati kako osnova problema zapravo leži u tome tko je ona sama. Drugo pravilo je da liječenje poremećaja osobnosti traje dugo. Kako bi takve osobe postale svjesne svojih obrambenih mehanizama, uvjerenja i neprilagođenih načina ponašanja, obično su potrebna ponavljana suočavanja dugotrajnom psihoterapijom ili grupnom terapijom.
Budući da je poremećaje osobnosti posebno teško liječiti, važni su terapeuti s iskustvom, entuzijazmom i razumijevanjem bolesnikovih očekivanih područja emocionalne osjetljivosti, te uobičajenog načina nošenja s njima. Samo ljubaznost i usmjeravanje ne liječe poremećaje osobnosti. Liječenje poremećaja osobnosti može uključivati kombinaciju psihoterapije i lijekova. Međutim, simptomi baš ne odgovaraju na lijekove.
Prvi je cilj ublažavanje anksioznosti ili depresije, te lijekovi mogu biti od pomoći. Smanjenje okolišnog stresa također može brzo ublažiti takve simptome. Poremećaji prilagođivanja poput bezobzirnosti, društvene izdvojenosti, nedostatka upornosti ili napada bijesa mogu se tijekom mjeseci promijeniti. Učinkoviti su i grupno liječenje i promjena ponašanja, ponekad u okviru dnevne bolnice ili boravka u njoj. Prilikom promjene društveno nepoželjnih ponašanja također može pomoći sudjelovanje u grupama za samopomoć ili obiteljskom liječenju. Kod graničnog, antisocijalnog ili izbjegavajućeg poremećaja osobnosti najvažnije su promjene ponašanja. Dijalektička bihevioralna terapija (DBT) se pokazala učinkovitom kod graničnog poremećaja osobnosti. DBT, koja obuhvaća tjednu pojedinačnu i grupnu psihoterapiju kao i telefonski kontakt s terapeutom između zakazanih sastanaka, ima za cilj da pomogne bolesniku pri razumijevanju vlastitog ponašanja i da ga nauči rješavanju problema i prilagođivanju. U osoba s graničnim i izbjegavajućim poremećajem osobnosti vrlo je učinkovita psihodinamska terapija. Važna sastavnica ovih oblika liječenja je pomaganje bolesnicima s poremećajem osobnosti da reorganiziraju svoje osjećaje te da razmišljaju o učincima koje njihovo ponašanje ima na druge.
Za promjenu međuljudskih (interpersonalnih) problema, poput ovisnosti, nepovjerenja, oholosti i manipulativnosti, obično treba >1 god. Kamen temeljac za postizanje međuljudskih (interpersonalnih) promjena je individualna psihoterapija koja pomaže bolesniku da shvati izvor svojih međuljudskih problema. Terapeut mora opetovano naglašavati neželjene posljedice bolesnikovih misli i ponašanja te ponekad mora postaviti i granice bolesnikovom ponašanju. Takva je terapija esencijalna kod histrionskog, ovisničkog ili pasivno–agresivnog poremećaja osobnosti.
Za neke bolesnike s poremećajima osobnosti kod koji su pristupi, očekivanja i uvjerenja mentalno organizirani (npr. narcisoidni ili opsesivno–kompulzivni tipovi), preporučljiva je psihoanaliza (obično traje ≥3 god).
Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije