Konverzijski poremećaj se sastoji od simptoma ili nedostataka koji se razvijaju nesvjesno i nevoljno te obično pogađaju motornu ili osjetnu funkciju. Manifestacije nalikuju neurološkom ili nekom općem zdravstvenom poremećaju a rijetko se uklapaju u poznate patofiziološke mehanizme ili anatomske putove. Početak i trajanje konverzijskih simptoma se u pravilu pripisuje psihičkim čimbenicima, kao što je stres. Dijagnoza počiva na anamnezi, nakon što se isključe tjelesni poremećaji. Liječenje započinje uspostavljanjem čvrstog, povjerljivog i potpornog odnosa između liječnika i bolesnika; može pomoći psihoterapija, kao i hipnoza ili razgovori potpomognuti primjenom lijekova.
Konverzijski poremećaj se obično razvija tijekom adolescencije ili rane odrasle dobi, no može se pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi. Nešto je učestaliji u žena. Izdvojeni konverzijski simptomi ne moraju u potpunosti ispunjavati kriterije konverzijskog ili somatizacijskog poremećaja.
Simptomi, znakovi i dijagnoza
Simptomi se često razvijaju naglo a početak se obično može povezati sa stresnim zbivanjem. Simptomi su ograničeni na one koji zahvaćaju voljne motorne ili osjetne funkcije te ukazuju na neurološki ili opći zdravstveni poremećaj (npr. poremećenu koordinaciju ili ravnotežu, slabost ili oduzetost ruke ili noge ili gubitak osjeta u dijelu tijela). Drugi simptomi mogu obuhvaćati konvulzije, sljepoću, dvoslike, gluhoću, nijemost, tegobe pri gutanju, osjećaj “knedle” u grlu i retenciju mokraće.
Simptomi su dovoljno izraženi da izazivaju uznemirenost ili ometaju društveno, profesionalno ili druga važna područja djelovanja. Bolesnik može imati jedan napad ili sporadično ponavljanje napada; simptomi mogu postati kronični. Napadi su tipično kratki.
O dijagnozi se razmišlja tek nakon što pregled i pretrage isključe tjelesne bolesti kojima bi se moglo objasniti simptome i njihove učinke.
Liječenje
Od osnovne je važnosti odnos liječnik–bolesnik dosljedno pun razumijevanja i potpore. Nakon što je liječnik isključio tjelesnu bolest i uvjerio bolesnika da simptomi ne ukazuju na tešku osnovnu bolest, bolesnik se obično počinje osjećati bolje te simptomi slabe. Kad je nastupu simptoma prethodila psihički uznemirujuća situacija, može biti učinkovita psihoterapija.
Ostali oblici liječenja nisu baš učinkoviti. Pomoći mogu hipnoterapija, razgovori potpomognuti primjenom lijekova i bihevioralno modifikacijska terapija, uključujući i podučavanje opuštanju.
Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije