Depresivni poremećaji su obilježeni tugom koja je dovoljno izražena ili dugotrajna da ometa funkcioniranje te ponekad smanjuje zanimanje ili uživanje u aktivnostima. Točan uzrok nije poznat, no vjerojatno su uključeni nasljeđe, promjene razina neurotransmitera, promjene endokrine funkcije i psihosocijalni čimbenici. Dijagnoza počiva na anamnezi. Liječe se obično farmakoterapijom, psihoterapijom ili na oba načina, a ponekad i elektrokonvulzivnom terapijom.
Izraz depresija se često rabi za bilo koji od izrazito depresivnih poremećaja. Prema Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, četvrto izdanje (DSM–IV) po specifičnim simptomima razlikuju se tri poremećaja: velika depresija (često zvan depresija major), distimija i neklasificirana (netipična) depresija. Druga dva se dijele prema etiologiji: depresija zbog općeg tjelesnog (fizičkog) stanja i depresija izazvana tvarima.
Depresivni se poremećaji pojavljuju u bilo kojoj životnoj dobi, ali tipično tijekom srednje tinejdžerske dobi, u 20–tim i 30–tim godinama. U okružju primarne zdravstvene skrbi čak do 30% bolesnika opisuje depresivne simptome, ali veliki depresivni poremećaj ima <10% njih.
Izraz depresija se često rabi za opisivanje lošeg ili obeshrabrenog raspoloženja koje nastaje uslijed razočarenja ili gubitaka. Međutim, za takvo raspoloženje bolji je naziv demoralizacija. Negativni osjećaji demoralizacije, za razliku od onih kod depresije, se povlače kad se okolnosti ili događaji poprave; loše raspoloženje obično traje nekoliko dana a ne tjednima ili mjesecima, a vjerojatnost samoubilačkih misli i gubitka funkcije je manja.
Etiologija
Točan uzrok nije poznat. Nasljeđe ima nesigurnu ulogu; depresija je učestalija u rođaka u 1. koljenu bolesnika s depresijom, a sukladnost između jednojajčanih blizanaca je visoka. Naslijeđeni genski polimorfizmi za prijenosnik serotonina aktivan u mozgu mogu biti potaknuti stresom. Kod osoba koje su u djetinjstvu bile zlostavljane ili u anamnezi imaju druge teške životne stresove a imaju kratki alel za ovaj prijenosnik vjerojatnost razvoja depresija je dva puta veća nego u osoba koje imaju dugački alel.
Druge teorije se usmjeravaju na promjene razine neurotransmitera, uključujući nenormalnu regulaciju kolinergične, katekolaminergične (naradrenergične ili dopaminergične) i serotonergične (5–hidroksitriptaminske) neurotransmisije. Čimbenik može biti poremećaj neuroendokrine regulacije s posebnim naglaskom na 3 osovine: hipotalamično–hipofizno– nadbubrežnu, hipotalamično–hipofizno–tiroidnu i hormona rasta.
Čini se kako su također uključeni psihosocijalni čimbenici. Teški životni stresovi, osobito razdvajanja i gubitci često prethode napadima velikog depresivnog poremećaja; međutim, osim u ljudi podložnih poremećaju raspoloženja, takvi događaji obično ne uzrokuju trajnu, tešku depresiju.
Osobe koje su imale napad velikog depresivnog poremećaja u većoj su opasnosti od kasnijih napada. Vjerojatnost razvoja velikog depresivnog poremećaja je veća u introvertiranih osoba i onih s anksioznim sklonostima. Takvim osobama obično nedostaju društvena umijeća da se prilagode životnim pritiscima. Depresija se također može razviti u osoba s drugim psihičkim poremećajima.
Opasnost je veća u žena, ali ne postoji teorija koja bi objasnila zbog čega. Mogući čimbenici su veća izloženost ili osjetljivost na svakodnevne stresove, veće razine monoamino oksidaze (enzima koji razgrađuje neurotransmitere koji se smatraju važnima za raspoloženje) i endokrine promjene koje se zbivaju s menstruacijom i u menopauzi. U poslijeporođajnoj depresiji simptomi se pojavljuju unutar 4 tj. nakon poroda; ukazano je na endokrine promjene, ali je specifični uzrok nepoznat. Osim toga, poremećaji funkcije štitnjače su češći u žena.
Kod sezonskog afektivnog poremećaja, simptomi se razvijaju na sezonski način, tipično tijekom jeseni ili zime; poremećaj je češći u područjima s dugim ili jakim zimama. Depresivni simptomi ili poremećaji se mogu pojaviti uz razne tjelesne poremećaje, uključujući poremećaje štitnjače i nadbubrežne žlijezde, dobroćudne i zloćudne tumore mozga, AIDS, Parkinsonovu bolest i multiplu sklerozu. Neki lijekovi, poput kortikosteroida, nekih β–blokatora, antipsihotika (osobito u starijih osoba), i rezerpina, također mogu dovesti do depresivnih poremećaja. Uživanje nekih tvari u svrhu zabave (npr. alkohola, amfetamina) može dovesti do depresije ili ju pratiti. Toksični učinci ili apstinencija od lijekova mogu uzrokovati prolazne depresivne simptome.
Simptomi i znakovi
Depresija uzrokuje spoznajnu, psihomotoričku i druge oblike disfunkcije (npr. slabu koncentraciju, zamor, gubitak spolne želje, poremećaje menstruacije) kao i loše raspoloženje. Česti su istodobno i drugi simptomi psihičkih poremećaja (npr. anksioznost i napadi panike), otežavajući ponekad dijagnozu i liječenje. Kod bolesnika sa svim oblicima depresije postoji veća vjerojatnost razvoja alkoholizma ili uživanja drugih tvari s namjerom da sami ublaže poremećaje spavanja ili simptome anksioznosti; međutim, depresija je rjeđi uzrok alkoholizma i ovisnosti nego što se to prije mislilo. Također je veća vjerojatnost da bolesnici postanu teški pušači i zanemare svoje zdravlje, povećavajući opasnost od napredovanja drugih bolesti (npr. KOPB). Depresija može oslabiti zaštitne imunosne odgovore. Depresija povećava opasnost od IM i moždanog udara jer se za vrijeme depresije oslobađaju citokini i čimbenici koji povećavaju zgrušavanje krvi.
Depresija major (unipolarni poremećaj): Razdoblja (napadi) koji uključuju ≥5 psihičkih ili tjelesnih simptoma a traju ≥2 tj. svrstavaju se u veliki depresivni poremećaj. Simptomi moraju obuhvaćati dovoljno izraženu tugu da se ona može nazvati potištenošću ili očajem (često zvani depresivnim raspoloženjem) ili gubitak zanimanja za uživanje u svakodnevnim aktivnostima (anhedonija). Ostali psihički simptomi obuhvaćaju osjećaj bezvrijednosti ili krivnje, ponavljajuće misli o smrti ili samoubojstvu, smanjenju sposobnost koncentracije, te ponekad uznemirenost. Tjelesni simptomi obuhvaćaju promjene tjelesne težine ili apetita, gubitak energije, zamor, psihomotornu retardaciju ili agitaciju i poremećaje spavanja (nesanicu, pretjeranu potrebu za snom, rano jutarnje buđenje). Bolesnici se mogu doimati jadno, suznih očiju, namršteni, obješenih usana, pogrbljeni, izbjegavajući kontakt pogledom, bezizražajnog lica, prilično nepokretni, uz promjene u govoru (npr. tihog glasa, s nedostatkom naglašavanja, korištenjem jednosložnih riječi). Izgled se može zamijeniti s Parkinsonovom bolešću. U nekih bolesnika je depresivno raspoloženje tako jako da suze presuše; opisuju kako su nesposobni osjetiti uobičajene emocije i osjećaju da je život postao bezbojan i beživotan. Prehrana može biti jako poremećena, što zahtijeva hitan postupak. Neki deprimirani bolesnici zanemaruju osobnu higijenu ili čak vlastitu djecu, voljene osobe ili ljubimce.
Veliki depresivni poremećaj se često dijeli na podskupine. Psihotična podskupina je obilježena deluzijama, često o počinjenju neoprostivih grijeha ili zločina, bolovanju od neizlječivih ili sramotnih bolesti ili o proganjanju. Bolesnici mogu imati vidne i slušne halucinacije (npr. optužujuće ili proklinjuće glasove). Katatona podskupina je obilježena teškom psihomotornom retardacijom ili izraženom besciljnom aktivnošću, povlačenjem te, u nekih bolesnika grimasama i oponašanjem govora (eholalija) ili pokreta (ehopraksija). Melankolična podskupina je obilježena gubitkom zadovoljstva pri skoro svim aktivnostima, nemogućnošću reakcije na ugodne poticaje, nepromjenjivim emocionalnim izražavanjem, pretjeranom ili neprimjerenom krivnjom, ranim jutarnjim buđenjem, izraženom psihomotornom retardacijom ili uznemirenošću te znakovitom anoreksijom i mršavljenjem. Atipična podskupina je obilježena poboljšanim raspoloženjem prilikom odgovora na pozitivne događaje i osjetljivošću na kritike, što dovodi do pretjerane reakcije na shvaćene kritike ili odbacivanje, osjećajem teške paralize ili anergije, debljanjem ili povećanim apetitom i povećanom potrebom za snom.
Distimija: Distimijom se klasificiraju depresivni simptomi niske razine ili one ispod granice. Simptomi tipično započinju podmuklo tijekom adolescencije te tijekom više godina ili desetljeća imaju blagi tijek (za dijagnozu je potrebno trajanje od ≥2 god.); distimija se može povremeno komplicirati simptomima velikog depresivnog poremećaja. Zahvaćeni bolesnici su obično zlovoljni, pesimisti, bez smisla za šalu, pasivni, letargični, introvertirani, pretjerano kritični prema sebi i drugima te se stalno žale.
Neklasificirana (netipična) depresija: Simptomi koji ne zadovoljavaju mjerila drugih depresivnih poremećaja se klasificiraju kao netipična depresija. Primjerice, mali depresivni poremećaj može trajati ≥2 tj. s bilo kojim simptomom velikog depresivnog poremećaja ali s manje od 5 koji su potrebni za dijagnozu depresije major. Kratkotrajni depresivni poremećaj uključuje jednake simptome koji su potrebni za dijagnozu velikog depresivnog poremećaja ali koji traju samo 2 dana do 2 tj. Premenstrualni disforični sindrom uključuje depresivno raspoloženje, anksioznost i smanjeno zanimanje za aktivnosti ali samo tijekom većine menstruacijskih ciklusa, s početkom u luteinskom razdoblju i završetkom nekoliko dana nakon početka menstruacije.
Miješani aksiozno–depresivni poremećaj: Premda se prema DSM–IV ne smatra vrstom depresije, ovo stanje, također zvano anksiozna depresija, se odnosi na istodobne blage simptome česte i kod anksioznosti i kod depresije. Tijek je obično kronično recidivirajući. Budući da su depresivni poremećaji teži, bolesnike s miješanom anksioznošću i depresijom treba liječiti od depresije. Opsesije, panika i društvene fobije uz depresiju s povećanom potrebom za snom ukazuju na bipolarni poremećaj II.
Dijagnoza
Dijagnoza se zasniva na otkrivanju gore opisanih simptoma i znakova. Za probir postoji nekoliko kratkih upitnika. Oni pomažu pri razotkrivanju nekih depresivnih simptoma ali se sami za sebe ne mogu rabiti za postavljanje dijagnoze. Specifična, konačna pitanja pomažu pri određivanju ima li bolesnik simptome koji predstavljaju mjerila za postavljanje dijagnoze velikog depresivnog poremećaja prema DSM–IV.
Težina se određuje prema stupnju boli i onesposobljenosti (tjelesne, društvene i radne); pri određivanju težine bolesti također pomaže duljina trajanja simptoma. Opasnost od samoubojstva (iskazano samoubilačkim idejama, planovima ili pokušajima) ukazuje da je bolest teška. Liječnik treba obazrivo ali neposredno upitati bolesnika o bilo kakvim mislima i planovima da ozlijedi sebe ili druge. Psihoza i katatonija ukazuju na tešku depresiju. Melankolične osobine ukazuju na tešku do umjerenu depresiju. Istovremeni tjelesni poremećaji, ovisnost i anksiozni poremećaji mogu doprinijeti težini bolesti.
Ne postoje laboratorijske pretrage patognomonične za depresiju. Pretrage limbično–diencefalične disfunkcije su rijetko indikativne ili korisne. U njih spadaju stimulacijski test tireoliberinom (TRH), supresijski test deksametazonom i EEG za vrijeme spavanja za utvrđivanje latencije brzih pokreta očiju, koji je kod depresivnih poremećaja ponekad abnormalan. Osjetljivost ovih pretraga je mala; specifičnost je veća. PET može pokazati smanjenje metabolizma glukoze u dorzalnim čeonim režnjevima mouga i povećanje metabolizma u corpora amygdala, gyrusu cinguli i subgenualnoj kori (a svi usklađuju anksioznost); ove se promjene uz uspješno liječenje normaliziraju.
Laboratorijske pretrage su potrebne kako bi se isključilo tjelesne poremećaje koji mogu izazvati depresiju. Pretrage obuhvaćaju KKS, određivanje razine tiroid–stimulirajućeg hormona (TSH) i uobičajenih elektrolita, vitamina B12 i folata. Ponekad treba uraditi pretrage na prisutnost droga.
Depresivni poremećaji se moraju razlučiti od demoralizacije. Drugi psihički poremećaji (npr. anksiozni poremećaj) mogu oponašati ili prekriti dijagnozu depresije. Ponekad postoji više od jednog poremećaja. Veliki depresivni poremećaj (unipolarni poremećaj) se mora razlikovati od bipolarnog poremećaja.
U starijih bolesnika, depresija se može očitovati kao demencija depresije (prije nazivana pseudodemencijom), koja uzrokuje mnoge simptome i znakove demencije—psihomotornu retardaciju i smanjenu koncentraciju. Međutim, rana demencija može uzrokovati depresiju. Općenito, kad je dijagnoza nesigurna, treba pokušati s liječenjem depresivnog poremećaja.
Razlikovanje kroničnih depresivnih poremećaja, poput distimije, od ovisnosti može biti teška, osobito stoga jer mogu postojati istovremeno i doprinijeti jedan drugome.
Kao uzrok depresivnih simptoma također se moraju isključiti tjelesne (somatske) bolesti. Hipotireoza često uzrokuje simptome depresije i česta je, osobito među starijima. Osobito se Parkinsonova bolest može očitovati simptomima koji oponašaju depresiju (npr. gubitkom energije, gubitkom izražajnosti, oskudnim pokretima). Za isključivanje ove bolesti potrebna je podrobna neurološka obrada.
Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije