Psihološka pomoć je vanjska intervencija koja je usmjerena na stabilizaciju psihičkog stanja, ispravljanje mogućih poremećaja ili na identifikaciju i rješavanje osobnih problema. Obično se primjenjuje kao reakcija na niz specifičnih ili nespecifičnih manifestacija kriza. Postoji različiti oblici psihološke pomoći koja se većinom odvija kroz razgovor. Neki koriste i drugačije oblike komunikacije poput pisane riječi, likovnog izraza, drame, glazbe ili terapijskog dodira. Psihološku pomoć obavljaju različite vrste stručnjaka, najčešće psiholozi i psihijatri, no to mogu biti i pedagozi, socijalni pedagozi, te razne druge struke koje pokrivaju društveno humanističko područje. Postoje psihičke bolesti i poremećaji koji zbog svoje ozbiljnosti zahtijevaju dugogodišnje kontinuirano liječenje, a postoje i prolazne krizne situacije u kojima stresovi nadilaze trenutne mogućnosti psihološke prorade i prilagodbe te su potrebne kraće, specifične intervencije.
Krizne situacije mogu biti različite reakcije žalovanja zbog gubitaka, preopterećenja u radnim sredinama (burn out) ili pak gubitak posla, reakcije na vlastitu bolest ili bolest člana obitelji, novonastala egzistencijalna ugroženost i brojne druge reakcije na stresove iz okoline. No, to mogu biti i velike i složene krizne situacije koje zahvaćaju velik broj ljudi odjednom kao što su stanja nakon elementarnih nepogoda ili pandemijske bolesti.
U trenutnim okolnostima susrećemo se s posljedicama razornih potresa i pandemijom Covid-19 što značajno utječe i na psihičko zdravlje velikog broja ljudi. Javljaju se prije svega stanja tjeskobe, uplašenost, nesanice. Često dobri socijalni odnosi i adekvatna podrška u obitelji, razgovori s bliskim osobama, mogu pomoći u prevladavanju tih poteškoća. Možemo si pomoći tjelesnom aktivnošću, slušanjem glazbe, vježbama disanja, primjenom kognitivno-bihevioralnih postupaka kod uznemirujućih misli i brojnim drugim postupcima. Ponekad ipak razgovori s bliskim osobama i razni oblici samopomoći nisu dovoljni i potrebno je potražiti pomoć stručnjaka.
Kad se osoba prvi puta susretne s traženjem psihološke pomoći vrlo lako dođe do zbunjenosti. Kakav oblik psihološke pomoći tražim, koja je razlika između psihijatara i psihologa, tko su psihoterapeuti, tko može biti psihoterapeut…? Jedan od češćih oblika psihološke pomoći jest psihoterapija.
Postoje brojne definicije psihoterapije. Jedna od obuhvatnijih je ona Lewisa Wolberga koja kaže da je psihoterapija liječenje/tretman problema emocionalne prirode psihološkim putem, u kojemu educirana osoba namjerno uspostavlja profesionalni odnos s pacijentom s ciljem uklanjanja, modificiranja ili ublaživanja intenziteta postojećih simptoma te promjene poremećenih shema ponašanja, kao i poticanja pozitivnog rasta i razvoja ličnosti. U psihoterapiji je uvijek naglasak na odnosu između pacijenta i terapeuta. Psihoterapija ne može promijeniti vanjski svijet, ali može povećati pacijentovo prihvaćanje samoga sebe, potaknuti ga na promjene u životu i pomoći mu da se bolje nosi s okolinom. Ovisno o tome tko je uključen u psihoterapiju, razlikujemo individualnu i grupnu psihoterapiju, psihoterapiju parova i obiteljsku psihoterapiju.
Postoje brojne psihoterapijske škole i pravci i često se u tome nije lako snaći. U 80-tim godinama 20. stoljeća pobrojali su ih više od 250, a u 21. stoljeću čak više od 1000. Neke od poznatijih i značajnijih psihoterapijskih škola su: psihoanaliza, psihoanalitička psihoterapija, grupna analiza/psihoterapija, kognitivno-bihevioralna terapija, gestalt psihoterapija, integrativna psihoterapija, egzistencijalna psihoterapija, transakcijska analiza, sistemska analiza, realitetna terapija, NLP – neurolingvistička psihoterapija i brojne druge.
U Hrvatskoj ne postoji fakultet na kojem se specifično studira psihoterapija. što znači da školovani psihoterapeuti nakon završenog studija pohađaju još višegodišnju edukaciju za psihoterapeuta. Svaka psihoterapijska škola ima organizirani sustav edukacije koja traje godinama i gotovo redovito podrazumijeva vlastitu terapiju uz supervizirani rad s pacijentima i pohađanje teorijske nastave. Psihoterapeuti mogu biti liječnici (najčešće, iako ne isključivo, psihijatri), psiholozi (nakon završenog studija psihologije) ili neki drugi stručnjaci društveno-humanističkih smjerova. Među psihoterapeutima jedino su psihijatri liječnici i oni u slučaju potrebe mogu propisivati i lijekove. Kad se susrećemo s kriznim stanjima važno je reći da većina osoba u takvim situacijama ne zahtijeva psihijatrijsko liječenje i propisivanje lijekova, kao ni dugotrajne, višegodišnje analitičke psihoterapije. Stoga je dobar odabir potražiti pomoć kod psihologa i ostalih educiranih terapeuta u obliku psihološkog savjetovanja ili kraće suportivne psihoterapije u kojima se fokusirano prorađuje aktualna trauma. Reakcija na aktualnu traumu ovisit će i o svim dosadašnjim prorađenim ili potisnutim traumama kao i o strukturi ličnosti svake osobe. Ako se tijekom fokusiranog suportivnog rada postavi indikacija i pri tom postoje motivacija i mogućnost, osoba se može odlučiti i za dugotrajniji psihoterapijski rad kod educiranog psihoterapeuta.
prim. Nina Mayer, dr. med.
Voditeljica Odjela za psihoterapijsko i socioterapijsko liječenje psihotičnih poremećaja i graničnih stanja te ranu intervenciju