Neprihvatljivo ponašanje je često kod dementnih bolesnika pa je to glavni razlog slanja takvih bolesnika u odgovarajuću ustanovu za njegu (u 50% slučajeva). To uključuje lutanje, nemir, vikanje, bacanje, udaranje, odbijanje liječenja, ometanje članova osoblja, nesanica i plakanje. Poremećaji ponašanja kod demencije nisu još razjašnjeni, a njihovo liječenje se slabo razumije.
Odluka o tome koje ponašanje čini poremećaj ponašanja je vrlo subjektivno. Tolerantnost (koje radnje njegovatelji mogu podnositi) ovisi djelomično o bolesnikovim uvjetima života, osobito sigurnosti. Primjerice, lutanje može biti prihvatljivo ako bolesnik živi u sigurnoj okolini (s bravama i alarmnim sustavim na svim vratima i ulaznim vratima); ipak, ako bolesnik živi u ustanovi za njegu ili bolnici, lutanje može biti neprihvatljivo zato što uznemirava druge bolesnike ili ometa rad ustanove. Mnoga ponašanja (npr. lutanje, stalno ispitivanje, nesuradljivost) prihvatljivija su ako se zbivaju danju. Nije poznato je li sumrak (pogoršanje razornog ponašanja u sumrak ili rano navečer) pitanje prihvatljivosti ponašanja ili izraz istinske dnevne varijacije. U ustanovama za njegu, 12 do 14% dementnih bolesnika ima izraženiji poremećaj ponašanja uvečer i noću nego danju.
Etiologija
Poremećaji ponašanja mogu nastati kod funkcijskih promjena koje su povezane s demencijom. Smanjena sposobnost kontrole ponašanja, pogrešno tumačenje vidnih ili slušnih podražaja, oštećeno kratkotrajno pamćenje (npr. bolesnici opetovano traže stvari koje su već dobili) i smanjena sposobnost ili nesposobnost da se izrazi potreba (npr. mogu odlutati zato što su usamljeni, uplašeni ili traže nekoga ili nešto).
Bolesnici s demencijom često se loše prilagođavaju na način života (kućni red) unutar ustanove. Za mnoge starije bolesnike s demencijom, poremećaji ponašanja se razviju ili pogoršavaju nakon što se premjeste u restriktivniju okolinu.
Somatske tegobe (npr. bol, zaduha, urinarna retencija, opstipacija, tjelesno zlostavljanje) mogu pogoršati poremećaj ponašanja djelomično zbog toga što bolesnici mogu biti u nemogućnosti da adekvatno komuniciraju. Somatske tegobe mogu dovesti do delirija, a delirij koji se nametne na kroničnu demenciju može pogoršati poremećaj ponašanja.
Evaluacija
Najbolji pristup je karakteriziranje i klasifikacija ponašanja, a umjesto nazivanja svakog ponašanja agitiranim—pojam koji nije koristan zbog prevelikog broja značenja. Treba zabilježiti specifično ponašanje, događaje koji prethode (npr. hranjenje, uređivanje, davanje lijekova, posjete) i vrijeme kad je određen način ponašanja nastao i prestao što pomaže identifikaciji promjena u pojavnosti ili intenzitetu ponašanja te pomaže planiranje strategije liječenja. Ako se ponašanje promijeni, potrebno je izvršiti fizikalni pregled kako bi se isključio somatski poremećaj i zlostavljanje, ali je potrebno zabilježiti promjene okoline (npr. promjena njegovatelja) zato što oni mogu biti razlogom, više nego sam bolesnik.
Psihotično ponašanje se mora uočiti jer se strategija zbrinjavanja razlikuje. Pojava iluzija ili halucinacija ukazuje na razvoj psihoze. Potrebno je razlikovati iluzije i halucinacije od dezorijentacije, uplašenosti i nesporazuma, koji su česti kod bolesnika s demencijom. Iluzije bez paranoje mogu se zamijeniti s dezorijentacijom, ali su iluzije obično fiksirane (npr. ustanova za njegu se opetovano naziva zatvorom), dok su dezorijentacije promjenjive (npr. ustanova za njegu se naziva zatvorom, restoranom i domom).
Liječenje
Strategija za probleme ponašanja kod demencije je dvojbena i nedovoljno istražena. Potporne mjere imaju prednost; ipak, često se primjenjuje farmakoterapija.
Mjere za okolinu: Okolina mora biti sigurna i dovoljno prilagodljiva kako bi omogućila ponašanje koje nije opasno. Znakovi koji pomažu bolesnicima da se snađu i vrata koja su opremljena bravama i alarmnim sustavima mogu značiti sigurnost za bolesnike koji lutaju. Fleksibilno vrijeme spavanja i organizacija kreveta za spavanje može pomoći bolesnicima kod problema sa spavanjem. Mjere koje se koriste za liječenje demencije općenito također pomažu umanjivanju poremećaja ponašanja: pružajući znakove o vremenu i prostoru, objašnjavajući postupke njege prije nego što se provode i poticanje tjelesne aktivnosti. Ako institucija na može pružiti prihvatljivu okolinu za određenog bolesnika, bolje je premjestiti bolesnika u prihvatljiviju sredinu nego primijeniti lijekove.
Potpora njegovatelja: Podučavanje kako demencija dovodi do poremećaja ponašanja i kako odvratiti na razorno ponašanje može pomoći članovima obitelji i drugim njegovateljima da pruže bolju njegu i bolje se nose s bolesnikom. Nužno je učenje kako se nositi sa stresom, koji može biti značajan.
Lijekovi: Lijekovi se koriste samo kad su drugi pristupi nedjelotvorni i kad je primjena lijekova nužna radi sigurnosti. Potreba za trajnim liječenjem treba se procjenjivati najmanje jednom mjesečno. Lijekovi se moraju odrediti ciljano za najneprihvatljivije ponašanje. Antidepresivi, najbolje SIPPS, se trebaju primjenjivati samo kod onih bolesnika koji imaju znakove depresije.
Antipsihotici se često koriste premda su učinkoviti samo u slučajevima psihotičnih bolesnika. Drugi bolesnici vjerojatno neće imati koristi, a vjerojatno će imati nuspojave, osobito ekstrapiramidne simptome. Mogu se razviti tardivna diskinezija ili tardivna distonija; one se obično ne povuku kad se doza lijekova smanji ili se lijek ukine.
Izbor antipsihotika ovisi o relativnoj toksičnosti. Od konvencionalnih antipsihotika, haloperidol je relativno slabog sedativnog djelovanja i ima manje izraženo antikolinergično djelovanje, ali je vjerojatnije da će uzrokovati ekstrapiramidne simptome; tioridazin i tiotiksen će rjeđe izazvati ekstrapiramidne simptome, ali imaju izraženije sedativno djelovanje i imaju snažnije antikolinergično djelovanje od haloperidola. Druga generacija (atipična) antipsihotika (npr. olanzapin, risperidon) su najmanjeg antikolinergičnog djelovanja i uzrokuju manje ekstrapiramidnih simptoma od konvencionalnih antipsihotika; ipak, ovi lijekovi, kad se koriste dulje vremena, mogu biti povezani s povećanim rizikom od hiperglikemije i smrtnosti od bilo kojeg uzroka. Također, rizik od cerebrovaskularnih događaja može biti povećan kod starijih bolesnika koji imaju psihozu povezanu s demencijom, a koriste ove lijekove.
Ako se rabe antipsihotici, treba ih dati u niskoj dozi (npr. olanzapin 2,5 do 15 mg PO 1×/dan; risperidon 0,5 do 3 mg PO svakih 12 sati; haloperidol 0,5 do 1,0 mg PO, IV ili IM) i samo kraće vrijeme.
Antiepileptici karbamazepin, valproat, gabapentin i lamotrigin mogu biti korisni kod kontroliranja žestokih ispada. Postoje dokazi da β–blokatori (npr. propranolol 10 mg 2×/ dan, uz polagano povećanje doze, ako je potrebno do 40 mg 2×/dan) mogu koristiti kod nekih bolesnika s žestokim tjelesnim ispadima. Bolesnike treba kontrolirati radi hipotenzije, bradikardije i depresije.
Sedativi (npr. kratkodjelujući benzodijazepini) se ponekad propisuju kratkoročno kako bi se ublažila tjeskoba, ali se ne preporučuju kao dugoročna terapija.
Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije