Halucinogeni mogu izazvati intoksikaciju, uz promijenjenu percepciju i poremećeno prosuđivanje. Dugotrajna primjena još više oštećuje prosuđivanje i vodi u depresiju, anksioznost ili psihozu. Halucinogeni su dietilamid lizergične kiseline (LSD), psilocibin i meskalin. Neke druge droge, uključujući i marihuanu također imaju halucinogene osobine. Izraz halucinogeni se zadržao, premda primjena ovih droga ne mora izazvati halucinacije. Druga imena, poput psihodelika i psihomimetika još su lošiji.
Simptomi i znakovi
Kratkotrajna primjena: Halucinogeni izazivaju intoksikaciju u obliku ekscitacije CNS– a i središnje autonomne hiperaktivnosti koja se očituje promjenama percepcije i raspoloženja (obično euforično, ponekad depresivno). Pravi halucinogeni su rijetki. Reakcije na halucinogene ovisi o nekoliko čimbenika, uključujući i očekivanja korisnika, njegovu sposobnost za borbu s perceptualnim iskrivljenjima i okruženje. Nepoželjne reakcije (napadi anksioznosti, izrazita ustrašenost ili panika) na LSD su rijetke. Uz odgovarajuće liječenje u sigurnom okruženju one najčešće brzo nestaju. Međutim, neki ljudi (osobito nakon korištenja LSD–a) ostaju poremećeni i mogu pokazivati trajno psihotično stanje. Nije jasno je li primjena droge ubrzala ili razotkrila od prije postojeći psihotični potencijal ili može izazvati takvo stanje u prethodno stabilne osobe.
Dugotrajna primjena: Glavne osobine dugotrajne primjene su psihološki učinci i poremećeno prosuđivanje, koje može voditi do donošenja opasnih odluka ili do nesreća. Visoki stupanj tolerancije na LSD se razvija brzo i brzo nestaje. Korisnici tolerantni na bilo koju od ovih droga su križano tolerantni i na ostale. Psihološka ovisnost je različita ali obično nije jaka a kad se s primjenom droge naglo prekine ne otkriva se znakova tjelesne ovisnosti.
Neki ljudi, osobito dugotrajni ili ponovni ovisnici (osobito o LSD–u), osjećaju jasne učinke droge dugo vremena nakon što su prestali rabiti drogu. Ti napadi (flashbackovi, bljeskovi) se najčešće sastoje od vidnih iluzija ali mogu obuhvaćati iskrivljenja praktički svakog osjeta (uključujući i sliku o sebi ili percepcije vremena i prostora) i halucinacije. Bljeskovi se mogu ubrzati uzimanjem marihuane, alkohola ili barbiturata ili stresom ili umorom ili se mogu pojaviti bez očitog razloga. Mehanizmi nastajanje bljeskova su nepoznati. Bljeskovi jenjavaju unutar 6 do 12 mj.
Liječenje
Kratkotrajna primjena: Obično je dovoljno uvjeravanje da su čudne misli, vizije i zvukovi uzrokovani drogom a ne živčanim slomom. Fenotiazinski antipsihotici se moraju primjenjivati s krajnjim oprezom zbog opasnosti od hipotenzije. Anksiolitici, poput klordiazepoksida i diazepama mogu pomoći pri ublažavanju zastrašujuće anksioznosti.
Dugotrajna primjena: Ustezanje se obično postiže lako; neki ljudi zbog povezanih tegoba trebaju psihijatrijsko liječenje. Korisna može biti dobra povezanost s liječnikom uz česte posjete.
Trajna psihotična stanja ili druge psihičke bolesti trebaju odgovarajuće psihijatrijsko liječenje. Bljeskove koji su prolazni ili ne pretjerano uznemirujući za bolesnika ne treba liječiti. Međutim, bljeskove povezane s anksioznošću i depresijom može biti potrebno liječiti slično kao i akutne nepoželjne reakcije.
Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije