Alzheimerova bolest se očituje progresivnim propadanjem kognitivnih funkcija te karakterističnom pojavom senilnih plakova, depozita β–amiloida i stvaranjem neurofibrilarnih tračaka u kori mozga i subkortikalnoj sivoj tvari.

Alzheimerova bolest je najčešći uzrok demencije; na nju otpada >65% staračkih demencija. Bolest je dvostruko češća kod žena u odnosu na muškarce, djelomično stoga što žene imaju očekivano dulji životni vijek. Alzheimerova bolest zahvaća oko 4% bolesnika u dobi od 65 do 74 i 30% onih > 85 godina. Prevalencija u industrijaliziranim zemljama će vjerojatno porasti jer se postotak starijih povećava.

Etiologija i patofiziologija

U većini slučajeva bolest nastaje sporadično, s kasnim početkom (>60 godina) i nejasnom etiologijom. Ipak, u oko 5 do 15% javlja se obiteljski; ¹/₂ od tih slučajeva imaju rani početak (<60 godina) i tipično su povezani sa specifičnim genetskim poremećajima.

Tipično se razvijaju izvanstanični depoziti β– amiloidnog proteina, unutarstanični neurofibrilarni snopići (sparene u dvostruku uzvojnicu) i senilni plakovi dok se neuroni gube. Atrofija moždanog korteksa je česta, a upotreba glukoze u mozgu smanjena, kao što je perfuzija u parijetalnom režnju, temporalnom korteksu i prefrontalnom korteksu.

Najmanje 5 različitih genetskih lokusa smještenih na kromosomima 1, 12, 14, 19 i 21 utječu na početak i progresiju Alzheimerove bolesti. Tu su uključeni i geni prekursora amiloidnih proteina presenilina I i presenilina II. Mutacije ovih gena mogu poremetiti pregradnju prekursora amiloidnih proteina, što dovodi do odlaganja i fibrilarne agregacije β–amiloida. β–Amiloid može dovesti do smrti neurona i formiranja neurofibrilarnih snopića i senilnih plakova, koji se sastoje od degeneracije aksonalnih i dendritičkih nastavaka, astrocita te glijalnih stanica nakupljenih oko amiloidne jezgre.

Druge genetske odrednice uključuju apolipoproteina (apo) E i njegove alele (ε). Apo E proteini utječu na odlaganje β–amiloida, citoskeletni integritet te efikasnost neuronalne regeneracije. Rizik Alzheimerove bolesti je značajno povišen kod ljudi s 2 ε4 alela te može biti smanjena kod onih koji imaju ε2 alel.

Druge uobičajene abnormalnosti uključuju povećanu količinu tau proteina u mozgu i likvoru (komponenta neurofibrilarnih snopića i β– amiloida) i smanjenje razine kolin–transferaze te različitih neurotransmitera (npr. somatostatina).

Odnos okolišnih čimbenika (npr. niska razina hormona, izloženost metalima) i Alzheimerova bolest su predmet istraživanja u studijama, ali se još nije potvrdila nikakva povezanost.

Simptomi, znakovi i dijagnoza

Simptomi i znakovi Alzheimerove bolesti su slični onima kod drugih demencija i uključuje ranu, srednju i kasnu fazu. Gubitak kratkotrajnog pamćenja je najčešći prvi znak bolesti. Bolest napreduje postupno, ali može povremeno zadržavati neke razine funkcioniranja. Poremećaji ponašanja (npr. lutanje, agitacija, vikanje) su česti.

Općenito, dijagnoza se postavlja slično kao i kod drugih demencija. Tradicionalni dijagnostički kriteriji za Alzheimerovu bolest uključuju demenciju koja se utvrđuje fizikalnim pregledom a potvrđuje propisnim pregledom mentalnog statusa; deficiti u ≥2 područja kognicije; postupni početak i progresivno slabljenje pamćenja te drugih kognitivnih funkcija; bez poremećaja svijesti; početak nakon 40–te godine, najčešće nakon dobi od 65 godina i nikakve sistemske poremećaje odnosno bolesti mozga koje mogu objasniti progresivni deficit pamćenja i kognicije. Ipak, odstupanja od tih kriterija ne isključuju dijagnozu Alzheimerove bolesti.

Razlikovanje Alzheimerove bolesti od drugih demencija je teško. Testovi procjene (npr. Hachinskijeva ljestvica) mogu pomoći u razlikovanju vaskularne demencije od Alzheimerove bolesti. Fluktuacije u kogniciji, parkinsonizam, jasne vidne halucinacije i relativna očuvanost kratkotrajnog pamćenja ukazuju na demenciju Lewyevih tjelešaca više nego na Alzheimerovu bolest. Bolesnici s Alzheimerovom bolesti su često dotjeranije vanjštine i uredniji nego bolesnici s drugim demencijama. Kod otprilike 85% bolesnika s Alzheimerovom bolesti, detaljna anamneza i standardni neurološki pregled omogućuje postavljanje točne dijagnoze.

Prognoza i liječenje

Iako je stupanj progresije različit, kognitivno opadanje je neizbježno. Prosječno vrijeme preživljavanja od trenutka postavljanja dijagnoze je 7 godina, iako se o toj brojci još raspravlja. Liječenje Alzheimerove bolesti je isto kao i kod svih demencija.

Inhibitori kolinesteraze umjereno poboljšavaju kognitivnu funkciju i pamćenje kod nekih bolesnika. Četiri su odobrena za uporabu; općenito, donepezil, rivastigmin i galantamin su podjednako efikasni, ali se takrin rijetko koristi zbog svoje hepatotoksičnosti. Donepezil je lijek prvog izbora zato što se primjenjuje jednom/dan i dobro se prihvaća. Preporučena doza je 5 mg jednom/dan tijekom 4 do 6 tjedana, a zatim se povisuje do 10 mg jednom/dan. Liječenje je potrebno nastaviti ako je primijećen funkcionalni napredak nakon nekoliko mjeseci, u drugom slučaju treba ga prekinuti. Najčešće nuspojave su gastrointestinalne prirode (npr. mučnina, proljev). Rijetko se mogu pojaviti vrtoglavica i srčana aritmija. Nuspojave se umanjuju postupnim povećanjem doze.

Nedavno je odobren antagonist N–metill–D– aspartat receptora memantin (5 do 10 mg PO 2×/dan), a čini se da usporava napredovanje Alzheimerove bolesti. Efikasnost primjene vitamin E u visokoj dozi (1000 i.j. PO 1×/dan ili 2×/ dan), selegilina, nesteroidnih antireumatika, ekstrakta Ginkgo bilobe i statina je nedovoljno razjašnjena. Terapija estrogenom čini se beskorisnom u prevenciji ili liječenju, a može biti štetna.

Izvor: MSD Priručnik dijagnostike i terapije