Sve više ljudi u svijetu pati od nesanice. Posljedica je to ponajviše izrazito stresnog načina života, a polako postaje i javnozdravstveni problem. O tome kakav je san u Hrvata, kako si možemo pomoći kad ne možemo zaspati te kada se javiti liječniku, razgovarali smo s dr. Anom Marijom Šantić iz Klinike Vrapče u Zagrebu
Zasigurno nikome od nas nisu dovoljne dvije ruke da izbrojimo koliko puta navečer nismo mogli zaspati. Brojimo ovce, isprobavamo različite položaje tijela, duboko dišemo, zazivamo boga Morfeja… ali san neće i neće na oči. Procjenjuje se da diljem svijeta gotovo 30 posto ljudi pati od nesanice. Stanje se znatnije pogoršalo pojavom pandemije covida, a sada, u jeku višestrukih kriza svjetskih razmjera potaknutih ratom u Ukrajini, još je gore.
‘Pritisak pacijenata na naše ambulante vrlo je visok i kontinuirano raste, a ljudi se pojačano žale na probleme sa spavanjem povezane sa stresom, od kojih je naravno najznačajnija nesanica’, kaže nam dr. Ana Marija Šantić, specijalistica neurologije i jedna od rijetkih somnologinja u Hrvatskoj. Ipak, kako kaže, unatoč tome što nema epidemioloških istraživanja te shodno tome ni službenih podataka, stječe se dojam da se kod nas puno značajniji porast nesanice te anksioznih i depresivnih poremećaja dogodio u mjesecima nakon potresa i početkom pandemije, što naravno ne znači da i dalje nema rastući trend.
Prema njezinim riječima, najčešće se s pritužbama u vidu nesanice javljaju žene u srednjoj i starijoj životnoj dobi, a ima i dosta mladih pacijenata koji se bore s nesanicom kao posljedicom anksiozno-depresivnog poremećaja.
Začaran krug depresije i nesanice
Depresija i nesanica su naime obostrano uvjetovani poremećaji. Nesanica može biti prateći simptom depresije, može joj prethoditi i zaostajati dugo nakon što se poremećaj raspoloženja uspješno krene liječiti te onda predstavlja rizik za relaps depresije, objašnjava dr. Šantić. Na taj način tvori se začarani krug, odnosno neliječenje jednog poremećaja predstavlja rizik za razvoj drugog.
Kako svi manje-više živimo poprilično stresnim životom, nerijetko se navečer borimo s akutnom nesanicom, no to ne znači da smo kandidati za dijagnozu nesanice.
‘Dijagnozu kronične nesanice postavit ćemo ako pacijent ima pritužbe na nju najmanje tri mjeseca. Pored toga treba imati tri loše prospavane noći tjedno s pratećim simptomima u vidu poteškoća u dnevnom funkcioniranju ili nezadovoljstva kvalitetom spavanja’, objašnjava dr. Šantić te dodaje da su glavna tri simptoma nesanice odgođeno uspavljivanje, poteškoće u vidu buđenja tijekom noći i/ili rano jutarnje buđenje.
Da bi se postavila dijagnoza, jedan ili sva tri simptoma moraju biti popraćeni poteškoćama pri dnevnom funkcioniranju ili subjektivnim nezadovoljstvom kvalitetom spavanja. Liječniku se pritom treba javiti kad ove poteškoće postanu dovoljno učestale i izražene do te mjere da utječu na svakodnevni život.
Kako možemo sami sebi pomoći?
Ako pak stanje nije toliko ozbiljno, doktorica ističe da sami sebi možemo pomoći primjenom mjera higijene spavanja. To podrazumijeva micanje sveprisutne tehnologije – laptopa, mobitela i televizora – iz spavaće sobe, svakodnevan odlazak na spavanje i buđenje u približno isto vrijeme, izbjegavanje boravka u krevetu kad ne možemo spavati te izbjegavanje dnevnog drijemanja.
Ljudi si nerijetko pokušavaju pomoći i tako što na svoju ruku uzimaju tablete, što je izrazito opasna praksa. ‘Generalno se može reći da kod nas postoji tendencija da se olako propisuju lijekovi za spavanje i smirenje (tzv. benzodiazepini) koje ljudi nerijetko uzimaju na svoju ruku, često dugotrajno i u većim količinama. Naravno da su neke skupine lijekova za spavanje povezane s ovisnošću i takvi lijekovi se ne bi smjeli uzimati dulje od nekoliko tjedana bez nadzora liječnika’, govori dr. Šantić te pritom ističe da su na polju farmakološkog liječenja posljednjih godina vidljivi pozitivni pomaci.
Kako objašnjava, mnogi hipnotici imaju nezadovoljavajuće djelovanje na ‘arhitekturu spavanja‘ jer iako povećavaju vrijeme ukupnog spavanja, djeluju negativno na kvalitetu sna, a posebice na redukciju ‘restorativnih dubokih stadija’. Pored toga, izazivaju poteškoće u dnevnom funkcioniranju, sedaciju i poteškoće s pamćenjem. Danas, kaže, imamo hipnotike čije djelovanje imitira arhitekturu prirodnog spavanja sa značajno manje posljedica na dnevno funkcioniranje.
No prije nego što se liječnik odluči na farmakološku terapiju, prema današnjim smjernicama, prvi korak u liječenju nesanice ipak je kognitivno-bihevioralna terapija, prilagođena pacijentovim individualnim karakteristikama, ističe.
‘U slučaju nedostupnosti, neuspjeha ili nemogućnosti pacijenta da se angažira u ovakvom obliku terapije, koja zahtijeva posvećenost i promjenu obrazaca povezanih sa spavanjem, razmišlja se o farmakološkom liječenju. Uobičajeno, kognitivno-bihevioralna terapija nesanice traje od dva do tri mjeseca, što obično obuhvaća šest do osam terapijskih susreta’, objašnjava dr. Šantić.
Prenesno s: https://bolnica-vrapce.hr/doktorica-santic-o-poremecajima-spavanja/