Polazak u školu je stresno razdoblje kako za djecu, tako i za roditelje. Dijete za koje nam se čini da je do sada većinu vremena provodilo u bezbrižnoj igri odjednom treba početi vrijedno i odgovorno ispunjavati važne obaveze o kojima mu ovisi budućnost.

Mnogim roditeljima se čini važnim djetetu „utuviti u glavu“ da počinje razdoblje u kojem se od njega očekuje odgovornost, a igra se mora staviti na čekanje – jer ako im to ne kažemo, čini nam se da djeca to neće razumjeti i da svoj zadatak školarca neće shvatiti dovoljno ozbiljno.

No, možemo li biti sigurni da je to stvarno tako? Prema Starc i sur. (2004) postoje određeni psihološki i emocionalni zadatci i ciljevi u razvoju predškolske djece koji pružaju optimalan kontekst za daljnju prilagodbu i razvoj.

Na primjer, važno je uzeti u obzir da velik broj djece između četvrte i pete godine razvija potrebu za osjećajem vlastite kompetentnosti, imaju potrebu i korist od okruženja koji potiče intelektualni razvoj i nastavlja se razvoj samoregulacije u vidu početaka kontrole impulzivnosti. Od pete je godine važan razvoj govorne komunikacije, a od šeste razvoj inicijative.

Osim toga, djeca što su starija sve više uče o komunikaciji, ponašanju i njihovim posljedicama od svojih vršnjaka. Drugim riječima, djeca u ovom razdoblju žele, vole i imaju korist od zadataka koji od njih očekuju trud, iz kojih mogu naučiti nešto novo i zbog kojih će se osjećati uspješnima i samostalnima, a vršnjaci postaju važan faktor u razvoju socijalnih vještina.

Roditelji mogu svojim postupcima potaknuti i osnažiti ove karakteristike predškolske djece i na taj način im pomoći da gledaju na školu kao dobro mjesto od kojeg imaju koristi.

Što još možemo činiti?

• Važno je da djecu ne zastrašujemo sa školom. Trebamo voditi računa o nekim rečenicama koje ponekad i nesvjesno (i u najboljoj namjeri) izgovaramo o tome što ih u školi očekuje (npr. „Vidjet ćeš ti kad kreneš u školu! Nećeš više imati vremena za igru, uživaj dok možeš.“).
• Treba obratiti pažnju na vlastite stavove koje imamo prema školi i ako su oni izrazito negativni, treba nam biti jasno da dijete, ako je toga svjesno, neće biti oduševljeno idejom škole.
• Umjesto toga, djetetu možemo pričati o tome koliko će novih stvari u školi naučiti i novih prijatelja upoznati, možemo pričati o tome da ih čekaju nove obaveze, ali kako će i dalje biti vremena za igru i istraživanje, čak i u školi kada za to bude vrijeme i pohvaljivati uložen trud u nove radne zadatke.

Važno je da se prisjetimo kako škola nije samo mjesto gdje se dobivaju ocjene, nego je to mjesto na kojem dijete stvara prijateljstva, razvija socijalne vještine, razvija osjećaj kompetencije, može biti radoznalo i naučiti puno toga, a to je točno ono što djeca u tom razdoblju i trebaju i žele.