U rubrici „Roditeljski kutak“ emisije „Dobro jutro, Hrvatska“ na HRT-u gostovala je klinička psihologinja dr. sc. Marija Crnković, voditeljica dijagnostike i tretmana Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Tema razgovora s voditeljicom rubrike Doris Pinčić bila je prilagodba djece na novu okolinu prilikom selidbe:
Kako razgovarati s djecom i pripremiti ih na tu značajnu promjenu u njihovom životu?, pitala je voditeljica Pinčić.
– To ovisio o tome u kojoj su dobi djeca. Drugačije je ako se radi o maloj bebi koja selidbu u principu puno niti ne osjeti, njoj je bitno da su tu braća, sestre, najbliži članovi obitelji, da dobiva emocionalnu podršku, i sama selidba neće ju toliko dirnuti. Kako raste dob djeteta, onda selidba, naravno, dijete puno više dira. Jer dijete već ima svoje socijalne kontakte, već u predškolskoj dobi ima svoje prijatelje, vrtić, park, dvorište, ulicu, kvart, svoje vršnjačke socijalne odnose koji kad se selimo nestaju. Najteže je možda s adolescentima, koji, što je karakteristično za njihovu razvojnu dob, vršnjačke odnose doživljavaju važnijima od odnosa s njihovim roditeljima i članovima obitelji. Tu je onda potrebno puno više roditeljskog strpljenja i razumijevanja da bismo pomogli djeci – rekla je dr. sc. Marija Crnković.
Kako selidba izgleda iz dječje perspektive?
– Opet ovisi o dobi. Najčešće je „mene ništa nitko nije pitao“, “valjda i ja imam nekakvo pravo glasa“, pogotovo što su stariji. Razlika je sele li se djeca primjerice u Zagrebu iz kvarta u kvart, ili se sele iz grada u grad. Kad je selidba u Zagrebu iz kvarta u kvart to je djelomično lakše, jer tada djeca imaju mogućnosti viđati svoje prijatelje, a ako su stariji mogu do njih odlaziti i sami jer više nisu vezani za roditelje i njihove obaveze pa im to onda olakša prilagodbu. Međutim, kada se radi o selidbi iz grada u grad onda to zna biti puno teže, jer djeca tada ne mogu održati dio svojih vršnjačkih odnosa. U današnje moderno vrijeme, iako često pričamo o rizicima modernih tehnologija, interneta i društvenih mreža, u ovoj situaciji društvene mreže i internet to ipak olakšavaju.
Kako mi djeci u tom procesu možemo pomoći? Istina je da ih pri donošenju odluke ništa ne pitamo. Djeca će se uvijek buniti. Koliko od toga što se ona bune treba uvažiti, a koliko trebamo pristupiti tome sa stavom da se djeca jednostavno moraju u životu naviknuti na promjene.
– Za tako nešto roditelji u principu ne pitaju djecu, jer često je ta odluka o selidbi rezultat nekih životnih okolnosti. Često se niti roditelju baš ne seli, ali zbog nekakvih drugih razloga i roditelj mora seliti. Važno je imati razumijevanja za dječje reakcije. Znači nemojmo govoriti „moramo se seliti, baš me briga“, „stavi osmjeh na lice i ne plači“, „ne glumi kukavicu“ ili nešto slično. Na taj način nećemo pomoći djetetu. Važno je imati razumijevanja da je dijete tužno, da se oprašta s prostorom na koji je naviklo i s okolinom, s prijateljima, da mu damo priliku da i odtuguje, da prođe kroz stan ili kuću koju ostavljate, da prošetate kroz park, da odete i mahnete starom vrtiću i školi, da odete i pozdravite se s prijateljima i slično i da utješite dijete, da mu date mogućnost da plače i da tuguje, da priča što mu fali od stare okoline, da ga zagrlite, utješite, izljubite, da u novoj okolini nađete neki super park u kojem ima nešto dobro, da nađete pizzeriju ili nešto slično što dijete voli i da mu to olakša da stekne neka pozivitna iskustva u novoj okolini – rekla je dr. sc. Marija Crnković.
Koliko je poželjno da u tom procesu selidbe, recimo ako se gradi kuća, ili ako se stan preuređuje, da oni sudjeluju u tom procesu. Može biti s jedne strane dvojaki mač, jer ako dođu na gradilište pa vide da to nije u nekom lijepom stanju u tom trenutku, mogu se prepasti još više. Je li dobro da prolaze cijeli taj proces ili da ih dovedemo na gotovo?
I opet to ovisi o dobi djeteta. Ali važno je uključiti ih. Naravno, ako su još sasvim mali nećete ih uključiti jer još ne razumiju. Za malo dijete predškolske dobi bitno je da im date njihove igračke, plišance, njihov prijelazni objekt sigurnosti, da ih nosi sa sobom u novu kuću, u novu sobu. Ali definitivno uključivanje djece olakšava i preporuča se. Međutim, ne nužno i ovisno o dobi. Nekom adolescentu koji ima 17,18 godina i želi upisati građevinu, će možda biti interesantno doći i na gradilište. Znači, to jako ovisi o djetetu. Možda na razini prosjeka najveći dio djece je dobro uključiti ako je dijete došlo u razvojnu fazu da sebi može vizualizirati stvari. Tada dijete može sudjelovati u uređenju svoje sobe, da si izabere boje, namještaj, gdje će što u sobi biti. Opet tu nam internet olakšava pa dijete može surfati i gledati namještaj, reći koja mu se boja sviđa ili ne sviđa, što bi želio, a što ne bi…
Mnoga djeca u toj situaciji ponovno trebaju mamu ili tatu, ili skrbnika, da ponovo počnu spavati s njima. Je li dobro upasti u tu zamku i kako joj doskočiti?
– Tu treba biti oprezan. Bolje je možda napraviti ovo što smo već naveli – urediti sobu kako se djetetu sviđa da se u njoj osjeća ugodno. Taj dio samostalnosti da dijete samo spava u svojoj sobi je važno ipak nekako njegovati za dugotrajan kasniji samostalni, zreo život. Nema ništa loše u tome da mama dođe, ili tata, da zagrli, poljubi, ako vidi da je djetetu teško, da se teško prilagođava i da tuguje za starom okolinom. Ali važno je paziti da to ne ode u nekom pretjeranom smjeru. I važno je odvojiti svoje roditeljske emocije, jer i roditeljima je teško zbog selidbe. Važno je sebi osvjestiti „grlim li sada dijete zato što je to djetetu potrebno ili zato što je to meni potrebno“?
Ovdje govorimo o situacijama kada je selidba odabir i kada se ide na nešto bolje. A postoje i situacije kad je uzrok selidbe razvod ili rat, vidjeli smo sada veliki broj djece iz Ukrajine koji su se selili iz takvih okolnosti.
– Do sada smo razgovarali o pozitivnom smjeru selidbe. Međutim, kad je neki negativan razlog selidbe, onda to sigurno pojačava negativne reakcije i kod roditelja i kod djeteta. Važno je naglasiti da je emocionalno stanje djeteta i ovdje jako povezano s emocionalnim stanjem roditelja. Ako se roditelj seli iz nekih negativnih razloga, npr. loših financijskih uvjeta, rata, zdravlja, razvoda… onda je sigurno i roditelj pod većim stresom, osjeća se lošije, a to će dijete osjetiti. Tada je važno da roditelj potraži pomoć za sebe. Ne mora to biti stručna pomoć, može to biti socijalna podrška prijatelja, obitelji, a ako procijeni da ne može sam da tada potraži stručnu pomoć. Rečenica koju s razlogom stalno ponavljamo je: „Ako je roditelj dobro, i dijete će biti dobro“.
Kažu stručnjaci da je otprilike 6 tjedana vremenski period u kojem bi ta prilagodba trebala završiti, ako je sve normalno. Je li to točno i koji je to trenutak kad bismo ipak morali djetetu pomoći uz nekog stručnjaka?
– Ovaj vremenski period je baratanje nekakvim prosjecima. Koliko vremena će trebati za prilagodbu je dosta individualno, nekoj djeci će trebati i duže od 6 tjedana da se prilagode. To dosta ovisi i o nekakvim drugim faktorima, npr. je li dijete došlo u novu školu na početku ili sredinom školske godine, je li došlo u petom razredu ili osmom? Sve to može olakšati ili otežati prilagodbu. Ako roditelj vidi da dijete ima neke ozbiljnije reakcije, da odbija upoznati nove prijatelje, da sada ne uspijeva savladavati gradivo u školi, a prije je uspijevalo bez teškoća, i to traje, znači više tjedana ili mjeseci, najbolje je možda obratiti se stručnjacima ustanove u koju dijete ide, najčešće su to vrtić ili škola, ili potražiti pomoć nekog stručnjaka mentalnog zdravlja – savjetovala je dr. sc. Marija Crković.
– U svakom slučaju moramo osvijestiti da je to kompleksan proces i za roditelja i za dijete, i da treba puno strpljenja, pažnje, razumijevanje jedno prema drugome i da će vjerojatno sve biti u redu, ali to je proces koji trebamo uvažiti u svakoj njegovoj fazi – zaključila je razgovor voditeljica Doris Pinčić.
