Roditelji se trude brinuti se za dobrobit svog djeteta, međutim ne mogu u svakom trenutku znati što djeca rade, niti ih uvijek zaštititi od potencijalnih negativnih vanjskih utjecaja. Roditelji su dio mikrosustava djeteta u kojem utječu na njegovo ponašanje, nadgledaju ponašanje te postavljaju odgojne granice. Roditelji danas imaju pristup raznim mogućnostima zaštite djece od izloženosti neželjenim sadržajima online. Postoje korisne aplikacije za ograničavanje vrste sadržaja, vremena provođenja te praćenja ponašanja na mobitelima, poput screen timea. Međutim, ono ovisi o roditeljevoj upućenosti kao i stilu odgoja i pristupu nadzora koji se želi ostvariti. Pokazalo se kako je roditeljsko praćenje povezano s manje rizičnih ponašanja djece na internetu i neefikasnom upotrebom medija. Međutim, autoritaran stil odgoja koji je usmjeren na samo postavljanje pravila i nametanja poslušnosti ne smanjuje rizična ponašanja djeteta. Važno je umjesto same kontrole i nadzora, njegovati uključenost u virtualni svijet djeteta kao i sva područja koje dijete zanima kako bi se mogli s djetetom što bolje povezati.
U kontekstu društvenih mreža, roditelje se potiče da više razgovaraju o tome sa svojom djecom, pitaju ih izravno o iskustvima na društvenim mrežama, o sadržajima koje na internetu objavljuju, opasnostima interneta te se dogovore s djecom koliko vremena mogu provoditi pred ekranima i postaviti jasna pravila kojih će se jasno pridržavati. Time roditelji mogu biti uključeni u virtualni život djece te pratiti njihovo ponašanje u virtualnom svijetu. Na taj način mogu bolje doprijeti do svoje djece i pravovremeno uočiti ako je njihovo dijete žrtva nasilja ili počinitelj, ili promatrač. Važno je i poticati dijete autonomiji, kritičkom razmišljanju i uključiti dijete u postavljanje obiteljskih pravila vezano uz sigurnost u online svijetu. Također, bitno je da i roditelji svojim ponašanjem modeliraju djeci kako se ponašati s mobitelima. Važno je da se sami pridržavaju pravila koja postavljaju, u smislu da ne koriste mobitel za stolom, da budu uključeni u obiteljska zbivanja i sl.
Za manju djecu (predškolska dob) je poželjno da imaju što manje kontakta s mobitelima s obzirom da njihovo korištenje mobitela može ometati njihov pravilan psihofizički razvoj.
Roditelji su u velikom iskušenju davati djeci mobitel kada se oni žele odmoriti, kada žele dijete privikavati na hranjenje ili žele potaknuti njihovo mirno ponašanje kada sjede u čekaonici. Međutim, dijete tada umjesto da savladava svoje razvojne zadatke i bude aktivan sudionik u svijetu, pauzira svoj razvoj kako bi odradio neki neugodan zadatak. Rano korištenje mobitela potom možebitno stvara poteškoće na kasnijem školskom planu te socio-emocionalnom razvoju djeteta. Osim toga, djetetov mozak koji je izrazito plastičan, postaje ovisan o gledanju u ekran te mu je potrebno iznova sve više digitalnih podražaja kako bi mogao zadovoljiti svoj sustav nagrađivanja.
Što se tiče nasilja na internetu, dijete prvo odgojem usvaja poželjna i nepoželjna ponašanja te kako se ponašati u situacijama nasilja i zatim te stavove i ponašanje unosi u društvo, a društvo kao djetetov makrosustav, koji je s dobi djetetu sve bitniji, pridonosi razvoju i održavanju daljnjih stavova i ponašanja povezana s nasiljem na društvenim mrežama.
I društvo ima priliku poslati poruku djeci, a vrsta poruke ovisi o regulaciji, sankciji nepoželjnih ponašanja, prevenciji te stavovima i odnosu prema žrtvama i nasilnicima. Svaka prijava neželjenog sadržaja među kojim se nalazi nasilje na društvenim mrežama, pomaže u smanjivanju pojavljivanja takvog sadržaja. Škole mogu utjecati reakcijama prema razredu i djeci psihoedukacijom i programima za prevenciju nasilja. Nadležne institucije mogu pridonijeti pravovremenim sankcioniranjem nasilja koje će dati primjer drugima što je nepoželjno ponašanje te da postoje posljedice nasilja na društvenim mrežama isto kao što postoje posljedice u stvarnom životu. Također, potrebno je otkriti počinitelje nasilja, odnosno spriječiti bezuvjetnu anonimnost na društvenim mrežama iza koje se često nasilnici skrivaju jer misle da neće biti uhvaćeni.
Naravno, postoje i pozitivne strane upotrebe digitalnih medija. Pametni telefoni mogu nam pomoći u novima načinima ponavljanja gradiva te pristupu medijskim sadržajima kojima se može produbiti znanje o gradivu koje se uči za školsku djecu. Učenici mogu tako imati pristup multimedijskim sadržajima prikaza različitih eksperimenata, fizičkih zakona, kemijskih reakcija, prikaza anatomije i sl.
Ako se na kritički način upotrebljavaju mediji, oni mogu donijeti prednosti, a škole mogu potaknuti kod djece kritičko razmišljanje i ponašanje u virtualnom svijetu gdje će izbjeći one zamke medija te iskoristiti prednosti mobitela.