Roditeljstvo postaje sve složeniji zadatak za većinu roditelja. Promjene u društvu nižu se jedna za drugom u sve bržem ritmu, stavljajući pred roditelje nove zahtjeve. Odavno više nije otac onaj koji ide na posao, a majka ostaje kod kuće i brine o odgoju djece. S ciljem osiguravanja „normalnog“ života, u većini obitelji oboje roditelja je zaposleno. Postizanje ravnoteže između poslovnih i roditeljskih zahtjeva postaje izvor stresa koji se odražava i na njihovu odgojnu ulogu. Voditi dijete kroz odrastanje, kontrolirati ga, pomoći mu u socijalizaciji i osposobiti ga za samostalan život glavni su ciljevi većine roditeljskih postupaka. Na žalost, ponekad napori ne donesu očekivane rezultate, a djeca ne dobiju ono što im je u odgojnom smislu potrebno.
Ponekad se roditelju može činiti da je baš sve u životu djeteta njegova krivnja ili zasluga. Takvo mišljenje nije točno, jer postoji niz drugih utjecaja koji sudjeluju u oblikovanju osobe – od vrtića i škole do vršnjačkih skupina, medijskog utjecaja i sl.
I u najboljoj namjeri roditelji ponekad pogriješe ili donesu krivu odluku. Usmjerit ćemo se na roditeljski dio i opisati neke najčešće pogreške u odgoju, odnosno neučinkovite odgojne stilove.
Što je uopće odgojni stil? Pod ovim pojmom podrazumijeva se kombinacija roditeljskih ponašanja koja stvaraju emocionalnu klimu unutar obitelji u kojoj dijete odrasta. Odgojni stilovi određuju se prema dva osnovna kriterija: koliko roditelj daje i koliko zahtijeva. Poznata je podjela na 4 odgojna stila: autoritarni (naglašena je slijepa poslušnost roditelju, kontrola djeteta postiže se kažnjavanjem), autoritativni (uravnoteženi pristup u kojem roditelj postavlja granice, ali daje toplinu i ljubav), permisivni (roditelji daju puno topline, ali su zahtjevi mali ili nikakvi) i zanemarujući (roditelj ne pokazuje interes za dijete, ne pokazuje ljubav).
Jasno je da se ovi odgojni stilovi rijetko viđaju u „čistom obliku“, većina odgojnih stilova je zapravo kombinacija više njih.
„Roditeljstvo je stvar o kojoj je najlakše imati mišljenje, a najteže ga provoditi.“
(nepoznati autor)
Helikopter – roditelji
Ovaj naziv označava roditelje koji “lebde” nad svojom djecom pokušavajući predvidjeti sve opasnosti i maknuti sve prepreke na putu. Tako im pokušavaju osigurati prednosti koje im mogu donijeti uspjeh. To su roditelji koji guraju, pregovaraju, ponekad zastrašuju i manipuliraju drugima kako bi osigurali otvorena vrata svom djetetu. Posvećeni su cilju da dijete ima dobre ocjene, dobar posao, novac… Helikopter roditelji stvaraju nepoštenu atmosferu oko djece i zadaju im nerealne ciljeve od kojih se djeca, kad uđu u svijet odraslih, moraju godinama oporavljati. Miješaju se u sva područja djetetova života i pokušavaju odlučivati umjesto njih (“upisat ćeš gimnaziju, fakultet… najbolje medicinu…”). Dok je dijete malo, štite ga od svega, ne dopuštaju da se igra samo, traže mu najboljeg učitelja, biraju prijatelje za njega. Kasnije ulaze u sukobe s nastavnicima, traže “pravdu” za dijete i općenito su “noćna mora” djelatnicima u školi. Ne dopuštaju djeci da uče na vlastitim pogreškama i ne uče ih ustrajnosti. Oni radije pripremaju put za dijete umjesto da pripreme dijete za put.
Djeca helikopter roditelja nemaju samopouzdanja, češće su anksiozna, ne znaju se nositi s neuspjehom. S druge strane, žive u uvjerenju da zaslužuju određene privilegije, da će se svijet pred njima pognuti, što može rezultirati vrlo neugodnim susretom s realnošću.
Karaoke – roditelji
Kao u karaoke baru, gdje uzmeš mikrofon i pjevaš pokušavajući zvučati kao neki pjevač, tako i karaoke roditelji žele zvučati i izgledati kao njihova djeca. Oblače se kao oni, govore kao oni, pokušavajući biti “cool”. Oni se trude biti “kompići” svojoj djeci. Ne vole da ih se smatra staromodnima, puno truda ulažu u imidž. Prijatelji njihove djece jako ih vole, smatraju ih “super starcima” – (“Ivanova mama je bila s nama na rođendanu, čak nam je dala da pijemo pivo, plesala je s nama…., a ti samo prigovaraš”). Na žalost, ovakvi roditelji ne nude djeci povezanost i autoritet koji djeca očajnički trebaju, ne postavljaju im jasne granice koje će kasnije izgraditi sigurnost i samopouzdanje. Djeca im obično u kasnim dvadesetima počinju tražiti pomoć psihoterapeuta, bijesna na svoje roditelje. Djeca ne trebaju roditelje koji su “cool”, nego koji su stvarni!
Vulkan roditelji
Ovi roditelji jako se trude oko svoje djece: pišu im zadaće, molbe za posao, pokušavaju riješiti probleme na fakultetu – slično kao i „helikopter roditelji“, ali iz drugačijih razloga. Vulkan – roditelji čine puno toga umjesto djece pokušavajući preko njih ostvariti svoje neispunjene ciljeve. Sve je dobro dok djeca ostvaruju uspjehe. Međutim, kad se jave neuspjesi, oni „pucaju po šavovima“, ljute se, bijesne kao vulkan. Zašto? Jer život nije onakav kakav su planirali. Jer je dječji neuspjeh njihov vlastiti. Djeca su im zadnja nada da će postići „nešto značajno“. Takvi roditelji imaju neostvarene snove s kojima se nikad nisu nosili na zdrav način.
U Službi za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti često se mogu čuti izjave poput: „on mora završiti fakultet, jako je pametan, samo je lijen….“ i sl., iako se gotovo redovito radi o djetetu koje nema ni ambicija ni mogućnosti da provede roditeljski plan u djelo. Ovakvo forsiranje traje dovoljno dugo da se poremete ionako krhki emocionalni odnosi između djeteta i roditelja. Štete koje dijete trpi osobito se odražavaju na području samopoštovanja i samopouzdanja, a time i na svim ostalim područjima funkcioniranja. Djeca imaju velike šanse da zdravo odrastu ako su to prije njih učinili njihovi roditelji!
Čistionica roditelji
Kada svoju odjeću ne možemo očistiti kod kuće, odnesemo ju u čistionicu da ju tamo urede profesionalci. Odjeća je čista, izglačana, kao nova. U odgojnom smislu, slično reagiraju „čistionica roditelji“. Oni se ne osjećaju kompetentnima da odgovore na odgojne zahtjeve, zato svoju djecu rado vode stručnjacima da ih „poprave“. Ovdje se, naravno, ne misli na opravdanu i potrebnu stručnu pomoć. Ovakvi roditelji nemaju sposobnosti pružiti djetetu vodstvo i podršku koja im je potrebna, kao ni istinsku emocionalnu povezanost. Kada stvari izmaknu kontroli, smatraju da će im netko od stručnjaka pomoći. Ne uviđaju da je upravo kućna atmosfera razmazila ili na drugi način naštetila djetetu i da se toj istoj atmosferi dijete ponovno vraća nakon svakog „popravka“.
Takav tip roditelja u Službi za mentalno zdravlje prepoznajemo po njihovim izjavama poput: „Vi ćete sigurno znati što treba s njom, vi ste stručnjak“, ili „Poslije vas imamo dogovoren termin kod…“ i sl. „Čistionica roditelji“ ne provode kvalitetno vrijeme s djetetom jer ne znaju što bi s njim. Radije ga upisuju na bezbrojne aktivnosti koje ponekad, uz školske obveze, traju po cijele dane. Oni se ne znaju povezati sa svojim djetetom i često se skrivaju iza svojih obveza, izbjegavajući tako stvarnu povezanost. Roditelji moraju poći ususret upravo onim izazovima koji im se čine najteži.
Roditelj – obožavatelj
Ovakav roditelj prema svome djetetu se odnosi kao prema zvijezdi. Najradije koristi pohvalu u odgoju, što samo po sebi nije loše. Međutim, pohvala u ovom slučaju dolazi i kada treba i kada ne treba. Roditelj se divi svemu što dijete učini, čak i onome što se samo po sebi podrazumijeva (napisana zadaća, pospremljen stol….). Dijete u takvim okolnostima stječe o sebi iskrivljenu sliku. Roditeljska pohvala s vremenom sve više gubi na vrijednosti. Izvan obitelji dijete se, ponekad na vrlo grub način, susreće s realnošću, osobito kad počne shvaćati da njegova „zvijezda“ nije tako sjajna kako su roditelji govorili.
Problem kod ovakvog odgojnog pristupa jest sljedeći: dijete tijekom odrastanja treba vodstvo, ne služenje. Dijete se na roditelja – obožavatelja ne može osloniti, ne dobiva osjećaj sigurnosti koji mu je važan za razvoj. S vremenom se povećava razina frustracije i sklonost manipuliranju, kako bi se održao status „zvijezde“.
Zlostavljani roditelj
U Službi za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti susrećemo, na žalost, i ovakav tip roditelja. Najčešće ga prepoznajemo kod samohranih roditelja (češće majke), koje nemaju ni snage ni hrabrosti voditi dijete. Upravo je suprotno: dijete vodi roditelja. Kad dijete dosegne adolescentsku dob, nerijetko postaje nasilno. Roditelj pokazuje strah od svog djeteta, pokušava mu podilaziti kako bi se izbjegli sukobi. Roditelj, često iscrpljen životnim brigama, gubi snagu i ne može djetetu pružiti čvrstu podršku u sazrijevanju. Zbog osjećaja krivnje ugađa djetetu u njegovim nerazumnim zahtjevima (usprkos materijalnoj oskudici kupuje djetetu skupu odjeću i obuću i sl.). S vremenom zahtjevi postaju sve veći, a mogućnosti manje. Djetetova ljutnja često poprima karakteristike verbalnog i/ili fizičkog nasilja.
Kao i roditelj – obožavatelj, zlostavljani roditelj nije u stanju pripremiti dijete na stvaran život. Ono se pretvara u „bure baruta“ koje kroz život putuje bijesno na sve oko sebe, što kasnije dovodi do velikih problema u drugim odnosima – s odraslima, vršnjacima, u emotivnim vezama.
Na ovom mjestu opisali smo samo neke od neučinkovitih odgojnih stilova. Svima njima zajedničko je da dijete ne pripremaju za život, nego ga, nehotice, prepuštaju na milost i nemilost životnim okolnostima u kojima se zbog neiskustva slabo snalaze i trpe teške posljedice.
Nastavni zavod za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar”
Autori: mr. Andreja Radić, dipl. socijalna radnica, mr. sc. Lucija Sabljić, dipl. defektologinja i mr. sc. Snježana Šalamon, dipl. socijalna radnica