Empatija se definira kao sposobnost razumijevanja emocija drugih ljudi i primjerenog reagiranja na te emocije. Imati empatiju prema nekom znači da se možemo „staviti u njegove cipele“, odnosno da možemo zamisliti kako bismo se mi osjećali da smo u istoj situaciji.

Empatija se može razvijati već od djetetove najranije dobi. U prvim godinama života djeca najviše uče iz načina na koji roditelji s njima postupaju kad su uznemireni ili uplašeni, odnosno iz empatičnog ponašanja svojih roditelja. U dobi od 5. godine do adolescencije s djetetom se može razgovarati o tome koliko razumije osjećaje drugih. Može se raspravljati o hipotetskom problemu: „Kako bi se ti osjećao kada bi ti netko uzeo omiljenu igračku?“. U toj dobi djeca su sposobna apstraktno razmišljati i povezivati svoje ponašanje s određenim posljedicama.

Za roditelje je najveći izazov adolescentska dob, kada djeca mogu pokazivati nedostatak empatije. To se može uočiti npr. kroz nedostatak empatije starijeg djeteta prema mlađoj braći/sestrama. Adolescenti se u toj dobi sve više orijentiraju prema svojim vršnjacima i grade svoj identitet izvan obitelji. Tada se uočava i potreba za omalovažavanjem drugih članova obitelji i orijentacija na samoga sebe.

Za roditelje je važno da shvate kako je to normalna faza u odrastanju, u kojoj se odvija separacija djece od roditelja. Roditelji mogu pomoći adolescentu da integrira empatiju u svoj rast i razvoj, odnosno da ona postane dio njegovog identiteta. Ukoliko su učili dijete empatiji u ranom djetinjstvu i bili mu uzor, tada se ta vrlina neće izgubiti ni u adolescenciji.

Evo i nekoliko praktičnih savjeta kako pomoći djetetu da razvije empatiju:

1. Budite uzor – najvažnije osobe i apsolutni uzor u ranom djetinjstvu svakog djeteta su njegovi roditelji. Ukoliko i sami imaju razvijenu empatiju, dijete će ju oponašati i ugraditi tu vrlinu u svoj sustav vrijednosti.
2. Pažljivo slušajte – to znači da ih angažirano slušate i posvetite dovoljno vremena i energije za to. Tako će i ona naučiti da slušaju druge i da imaju strpljenja.
3. Uvažavajte djetetove emocije – one su odraz njegovog doživljavanja svijeta i prioriteta koje imaju. Ukoliko im pokažete da su emocije važne i oni će imati razumijevanja za tuđe osjećaje.
4. Potičite ih da razgovaraju o emocijama – pokazujte zanimanje za njihove emocije, ali i govorite o svojima (recite da ih volite i da ste ponosni na njih).
5. Učite ih da pomažu drugima – pokažite im osobe kojima je potrebna pomoć i motivirajte ih da im pomognu ukoliko to realno mogu učiniti.
6. Neka provode vrijeme sa životinjama – pažnja prema životinjama i briga za njih potiče djecu da takvo ponašanje primjene i prema ljudima.
7. Hvalite djetetovo nesebično ponašanje, ali i ponašanje drugih – ukoliko dijete čuje pohvalu zbog nekog ponašanja sigurno će ga ponoviti. Hvalite i empatično ponašanje druge djece.
8. Ukazujte na osjećaje  drugih osoba – objasnite koje sve emocije kod drugih može izazvati djetetovo ponašanje i kakvu emotivnu reakciju izaziva određeni događaj.
9. Čitajte im poučne priče – to mogu biti priče koju pobuđuju suosjećanje, a kroz razgovor o likovima mogu se komentirati različiti postupci.
10. Igrajte različite uloge – kroz igranje uloga možete pomoći djetetu da iz druge perspektive vidi istu situaciju. Možete kroz igru zamijeniti svoje uloge roditelj – dijete. Na taj način ćete odgovoriti na pitanje kako si se ti osjećao kada sam ja to učinio tebi.

Nastavni zavod za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” 

Autori: mr. Andreja Radić, dipl. socijalna radnica, mr. sc. Lucija Sabljić, dipl. defektologinja i mr. sc. Snježana Šalamon, dipl. socijalna radnica