Samopoštovanje i samopouzdanje gradimo cijeli život. No, koja je razlika između njih i kako ih razvijati? Samopoštovanje se odnosi na pojam o sebi i subjektivna je kategorija. Predstavlja samoprocjenu i utječe na naša emocionalna doživljavanja, ponašanja i prilagodbu na različite situacije. Također, samopoštovanje proizlazi i iz reakcija drugih ljudi i njihovih poruka, pojednostavljeno to znači ako su reakcije okoline pozitivne i naše samopoštovanje će biti veće.
Možemo reći da se samopoštovanje sastoji od 2 dijela: osjećaja vlastite vrijednosti što se odnosi na pojam o sebi u smislu kako smo zadovoljni sobom, svojim izgledom, odnosima s drugima, privatnom i poslovnom uspjehu; i samopouzdanja koje se odnosi na uvjerenje da smo dovoljno sposobni donositi odluke, učiti, birati i raditi, biti uspješni. Dijete ili odrasla osoba s niskim samopoštovanjem će za sebe misliti da nije lijepa i pametna, da je nesposobna, osjećat će se inferiorno i bezvrijedno, a svi oko nje su puno ljepši, pametniji, bolji i uspješniji. Suprotno tome, dijete ili odrasla osoba s visokim samopoštovanjem je zadovoljna sobom i svojim postignućima, no to ne znači da nije svjesna svojih nedostataka ili da misli za sebe da je savršena.
Samopoštovanje i samopouzdanje se gradi od najranije dobi zbog čega se dijete treba osjećati prihvaćeno i voljeno od strane roditelja, vršnjaka i odgajatelja/učitelja. Kada dijete osjeti nedostatak pozitivnog poticanja dolazi do narušavanja samopoštovanja i samopouzdanja.
Neka istraživanja su pokazala kako osobe s visokom razinom samopoštovanja imaju bolje fizičko i mentalno zdravlje, otpornije su na stres te sebe procjenjuju sretnijima od većine u odnosu na osobe niskog samopoštovanja.
Što roditelji i druge bliske mogu učiniti kako bi potaknuli pozitivan razvoj samopoštovanja i samopouzdanja?
Područja u kojima je dijete uspješno treba poticati i podržavati i tako ih razvijati ! Npr. ako je dijete uspješno u sportskim aktivnostima ili u crtanju treba ga podržati i pohvaljivati.
Prihvatiti dijete i njegove osjećaje onakvima kakvi jesu – i dijete ima pravo na loš dan, osjećati se tužno, plakati, biti ljuto i sretno.
Djecu treba dovoditi i uključivati u različite situacije kako bi otkrili što im dobro ide, u čemu su uspješni. To ne znači da im ne treba pomoći, nego to ne treba raditi više nego je potrebno. Primjerice, spremanje školske torbe, na početku 1.razreda činite to zajednički tako da podijelite aktivnosti, dijete sprema knjige, a roditelj bilježnice i sl.
Tijekom učenja dijete treba ohrabrivati, a ne samo i nagraditi za uspješno obavljen zadatak. Reći djetetu “bravo”, “jako dobro si to napravio”, a ne samo dati primjerice čokoladicu za uspjeh.
Dijete treba usmjeravati, no i omogućiti mu da samostalno donosi odluke kao i prilike za samostalno rješavanje problema.
Kada se kritizira, paziti da se kritika odnosi na ponašanje, a ne na samo dijete.
Omogućiti prilike i za pogreške kako bi dijete naučilo da svi griješe i da se greška može ispraviti.
Potrebno je razvijati socijalne vještine, a to znači uključivati dijete u različite aktivnosti i druženja s vršnjacima, učiti da sam može potražiti pomoć od osoba iz šire okoline, otići sam u trgovinu i sl. zadatke (u skladu s razvojnom dobi).
Djeca uče promatrajući okolinu, pa im zato treba pružiti pozitivan primjer kako bi i sami mogli razvijati pozitivne stavove o sebi i životu.