Istraživači s Visoke škole ekonomije u Moskvi pokazali su kako mozak funkcionira različito ovisno o tome bavi li se zajedničkim (dijeljenim) ili svojim prirodnim dobrima. Ventralni strijatum – takozvani centar užitka – igra značajnu ulogu u ovome procesu. Istraživanje je objavljeno u Social Cognitive and Affective Neuroscience.

U nekim dijelovima oceana, komercijalna jata riba smanjila su se za 95%, dok privatna ribogojilišta ne bilježe pad. Zašto ljudi ne razmišljajući crpe zajednička prirodna dobra, a brinu za svoje privatne posjede? Istraživači sa Sveučilišta HSE i Sveučilišta u Baselu su pokušali rasvijetliti mehanizme iza ovog paradoksa zanemarivanja javnog interesa.

Kako bi odgovorili na ovo pitanje, istraživači su udružili neurobiološke, ekonomske i kognitivne modele. Koristeći funkcionalnu magnetsku rezonancu, promatrali su mozgove 50 ispitanika koji su bili pozvani odigrati ekonomsku igru. Računalna igra je simulirala izlov ribe ili u privatnom ribnjaku ili u javnom jezeru. Broj riba u jezeru se mijenjao ovisno o veličini mreža koje su igrači koristili. Sudionici su mogli prodati ribe koje bi uhvatili za stvarnu novčanu nagradu. Igrač je također trebao voditi računa o prirodnim migracijama riba (u privatnim ribnjacima) ili ribama koje su drugi ribari uhvatili (u javnom jezeru).  Istraživači su htjeli saznati kako naš mozak reagira na smanjenje broja riba u javnim i u privatnim vodama.

Slikovni rezultati su pokazali da je naglo smanjenje broja riba u jezeru potisnulo aktivnost ventralnog strijatuma, dio mozga koji se katkada naziva “centar užitka”, a zbog velike količine neurotransmitera dopamina.

Stoga, smanjenje prirodnih izvora je neugodan događaj za mozak, i aktivnost centra za užitak ozbiljno je potisnuta. Ipak, dublja analiza pokazala je kako se centar užitka našeg mozga ponaša drugačije na smanjenja u privatnim i javnim dobrima. Kada su sudionici izlovljavali u svojem ribnjaku, neuronska aktivnost centra za užitak češće je pratila optimalan broj riba u ribnjaku, i na taj bi način održavali riblju populaciju. Dakle, kada bi ispitivači primijetili nagli pad riba u svojim jezerima, izlovljavali bi rjeđe. Nasuprot tome, kad bi ispitivači izlovljavali u javnom jezeru, isti dio mozga bi obrađivao sasvim drugu informaciju – koliko su riba njihovi konkurenti ulovili. Kada bi sudionici vidjeli kako riba u javnom jezeru nestaje uslijed prevelikog izlovljavanja, oni bi izlovljavali još više, i na taj način brže smanjivali cijelu populaciju.

“Moždana aktivnost pokazuje kako je usporedba vlastitog prinosa s prinosima drugih – naša zavist – ona koja pojačava smanjenje prirodnih dobara. U 1968. godini, američki ekolog Garrett Hardin opisao je tipičnu škotsku zajednicu farmera u kojoj su javni pašnjaci bili uništeni uslijed prekomjerne ispaše. Svaki farmer je imao koristi od toga da njegova stoka pase na javnoj zemlji što je češće moguće, i na taj način poveća svoje prinose. Nažalost, čak i danas, ljudi nastavljaju uništavati zajednička prirodna dobra. Naši rezultati su pokazali kako način na koji mozak funkcionira ovisi o tome bavimo li se zajedničkim ili privatnim prirodnim dobrima. Važno je razumjeti suptilne mehanizme iza sklonosti čovjeka da pretjerano iskorištava prirodna dobra. Ovo će nam možda omogućiti da razmislimo o mjerama kojima bismo ih sačuvali”, navode autori istraživanja.

Izvornik: Martinez-Saito M, Andraszewicz S, Klucharev V, Rieskamp J. Mine or Ours? Neural Basis of the Exploitation of Common-Pool Resources. Soc Cogn Affect Neurosci. 2022:nsac008.
Preveo: Ante Periša, dr. med. za https://bolnica-vrapce.hr/moje-ili-nase-izbor-mozga/