U dugogodišnjoj psihijatrijskoj praksi dr. sc. Jelene Sušac, dr. med., specijalist psihijatrije, subspecijalist psihoterapije, poznat je samo jedan slučaj pacijenta s verificiranom dijagnozom piromanije.
U Hrvatskoj ne postoje pouzdani nacionalni podaci o prevalenciji dijagnosticirane piromanije u općoj populaciji.
Problem je što se u istraživanjima često miješaju tri različite skupine: podmetanje požara u ponašajnom kontekstu, podmetanje požara kao kazneno djelo u kontekstu pravne kategorije te piromanija kao vrlo specifična psihijatrijska dijagnoza. Zbog toga broj osoba koji su namjerno izazvale požar nije ni približno jednak broju osoba koji imaju dijagnozu piromanije. Izdvojiti se može podatak iz jednog istraživanja iz 2021. godine u kojem je učinjena meta-analiza osoba s poviješću podmetanja požara u kojem se navodi da je dijagnoza piromanije činila otprilike 4 do 10 % slučajeva, što znači da čak ni među osobama koji pale požare piromanija nije dominantan razlog takvog ponašanja, odnosno velika većina osoba koja namjerno pale požare nisu piromani u kliničkom smislu. Također, ne postoji kvalitetna jedinstvena prevalencijska studija na temelju koje bismo mogli doznati pouzdane podatke o učestalosti piromanije na razini Europe (ili svijeta).
Hrvatska ima relativno velik broj požara na otvorenom prostoru, osobito tijekom ljetnih mjeseci, ali to je prvenstveno pitanje požarne epidemiologije i geografije, a ne prevalencije piromanije.
Piromanija je rijedak psihijatrijski poremećaj kontrole impulsa i ponašanja.
Aktualno važeća MKB-10 Klasifikacija mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja navodi kako patološko podmetanje požara (piromaniju) karakterizira višestruko podmetanje ili pokušaji podmetanja požara na imovinu ili druge objekte, bez očiglednog motiva, uz tvrdokornu zaokupljenost temama povezanima uz vatru i spaljivanje. Može također postojati abnormalni interes za vatrogasna vozila i drugu protupožarnu opremu, za druge stvari vezane uz vatru te za pozivanje vatrogasnih službi.
Nadalje se u MKB-10 klasifikaciji navodi kako su za dijagnosticiranje piromanije bitna slijedeća obilježja:
· ponavljano podmetanje požara bez očiglednog motiva, kao što je novčana dobit, osveta ili politički ekstremizam;
· intenzivan interes za promatranje vatre koja gori;
· opis rastuće napetosti prije samo čina i intenzivnog uzbuđenja odmah nakon toga.
Kod piromanije nije glavno ishodište „želim nekome nauditi“ niti „želim nešto dobiti“, već se radi o unutarnjem ciklusu poriva: unutarnja napetost – preokupacija vatrom – poriv za paljenjem – čin paljenja požara – uzbuđenje / gratifikacija – olakšanje / zadovoljstvo.
Osoba može znati da je ponašanje opasno i pogrešno, ali istodobno imati vrlo snažan gore opisani poriv. Važno je naglasiti da je piromanija vrlo rijetka dijagnoza i često se pogrešno koristi kao naziv za svako namjerno podmetanje požara.
Ne postoji dokazan konkretan uzrok nastanka piromanije, no može se reći da se radi o kombinaciji temperamenta i impulzivnosti, teškoći regulacije emocija, okolnostima razvojnih čimbenika, socijalnog okruženja, ranijih životnih iskustava, komorbiditetima drugih psihijatrijskih poremećaja (najčešće su to poremećaji ličnosti, ovisnost o alkoholu i drugim psihoaktivnim tvarima te poremećaji raspoloženja – poglavito bipolarni poremećaj) te moguće biološke / neurokemijske predispozicije (sudjelovanje moždanih sustava koji reguliraju motivaciju, nagradu, emocionalnu pobuđenost i inhibiciju impulsa).
Kada se govori o liječenju, dosadašnja iskustva i istraživanja opisuju kako se piromanija može vrlo značajno kontrolirati, a kod određenog broja pacijenata može potpuno prestati.
Stopa uspjeha liječenja nije istražena jer je piromanija toliko rijetka da ne postoje velike randomizirane studije.
Piromaniju je prije moguće opisati kao patološki način reguliranja unutarnje napetosti, nego kao klasičnu „ovisnost o adrenalinu“.
Radi se o psihološki vrlo snažnom mehanizmu jer ponašanje postaje negativno potkrepljeno – osoba napravi nešto i time ukloni neugodno unutarnje stanje. U stručnoj literaturi postoje klinički opisi uzbuđenja, pobuđenosti, fascinacije i intenzivnog emocionalnog iskustva s vatrom pa se to može povezati s pretpostavkom o osjećaju adrenalina.
Terapijske preporuke bile bi psihoterapija (kognitivno-bihevioralne intervencije i srodni bihevioralni pristupi imaju određene pozitivne rezultate, ali je dokazna baza mala), liječenje komorbiditeta te kontrola rizičnih situacija. Ne postoji dovoljno dokaza za utemeljene farmakološke preporuke za liječenje piromanije, ali se lijekovi mogu koristiti na individualnoj razini, ustvari najčešće u liječenju komorbidnih psihijatrijskih poremećaja.
Piromanija sama po sebi nije automatska indikacija za hospitalizaciju.
Ako osoba nije neposredno opasna, ima dovoljnu kontrolu nad ponašanjem i postoji mogućnost sigurnog praćenja, liječenje se može provoditi ambulantno. Ako su porivi vrlo jaki, ponašanje se ponavlja ili osoba privremeno ne može sigurno kontrolirati svoje ponašanje, može biti potrebno bolničko liječenje. Također, ako je osoba počinila kazneno djelo i psihijatrijskim vještačenjem je utvrđeno da psihički poremećaj bitno utječe na njezinu ubrojivost ili predstavlja ozbiljan rizik ponavljanja, tada sud može odrediti ogovarajuću sigurnosnu mjeru / liječenje prema pravnom okviru.
Budući da se radi o vrlo rijetkom psihičkom poremećaju, ne postoje statistički podaci koji bi pokazali koliki broj osoba s dijagnosticiranom piromanijom dolaze na liječenje i na koji način.
Teoretski je svakako moguće da osoba sama potraži stručnu pomoć što je vrlo važan trenutak za liječenje jer se tada može raditi na porivu prije nego što se pretvori u kazneno djelo.
Kod piromanije odsutnost kajanja nije dijagnostički kriterij. Osoba može neposredno nakon požara osjećati zadovoljstvo ili olakšanje, a kasnije se mogu javiti i krivnja, sram, strah, žaljenje zbog posljedica, strah da će nekoga ozlijediti – taj kontrast može biti dio problema.
Svakako ne treba čekati da osoba izazove požar da bi potražila pomoć – sam osjećaj snažnog poriva je dovoljan razlog za stručnu procjenu.
Osoba se može javiti svom liječniku obiteljske medicine, psihologu ili psihijatru (pri postojećim psihijatrijskim službama u domovima zdravlja, općim bolnicama, kliničkim bolnicama te specijaliziranim psihijatrijskim bolnicama kao i službama za mentalno zdravlje županijskih zavoda za javno zdravstvo).
Važno je naglasiti da fascinacija vatrom sama po sebi nije znak piromanije. Veću zabrinutost opravdava kombinacija više stvari, npr.: osoba sve češće govori ili razmišlja o izazivanju požara; opisuje sve jači poriv koji teško kontrolira; prije paljenja vatre osjeća rastuću napetost ili uzbuđenje; nakon paljenja vatre govori o snažnom olakšanju ili zadovoljstvu; ponašanje se ponavlja unatoč svijesti o opasnosti i posljedicama; počinje tražiti priliku za izazivanje požara; govori da se boji da će jednog dana napraviti nešto ozbiljno.
Naravno, nijedan od ovih znakova sam za sebe ne znači da osoba ima piromaniju, dijagnozu može postaviti samo stručnjak nakon procjene. Kod pristupa osobama s potencijalnom ovakvom problematikom, cilj je smanjiti sram i obrambenost, ali istodobno ne umanjivati moguću opasnost. Ako osoba pristane na stručnu pomoć, dobro je ponuditi joj pomoć u dogovaranju pregleda te podršku u procesu procjene i liječenja.
Ako osoba već priprema sredstvo, traži mjesto za paljenje požara, odlazi prema objektu ili postoji neki drugi konkretan i neposredan rizik, u tim situacijama treba odmah uključiti hitne službe (pozivom na broj 112) koje onda odlučuju o daljnjem postupanju sukladno zakonskim propisima.
Tekst pripremila: dr. sc. Jelena Sušac, dr. med., specijalist psihijatrije, subspecijalist psihoterapije, Klinika za psihijatriju Vrapče