Briga o vlastitom izgledu sastavni je dio ljudskog iskustva. Možemo biti nezadovoljni oblikom nosa, kožom, kosom, težinom ili nekim drugim dijelom tijela. Takve su nesigurnosti osobito česte tijekom adolescencije, kada se tijelo brzo mijenja, a mišljenje vršnjaka postaje vrlo važno. Samo po sebi to nezadovoljstvo nije znak psihičkog poremećaja.
Problem nastaje kada zabrinutost zbog vlastitog izgleda postaje trajna, intenzivna i toliko dominantna da počne određivati svakodnevni život. Tada možemo govoriti o tjelesnom dismorfnom poremećaju (engl. Body dysmorphic disorder, BDD) – psihičkom poremećaju kojeg karakterizira trajna i izražena preokupacija jednom ili više zamišljenih ili minimalnih “mana” u fizičkom izgledu. Te “mane” drugima obično uopće nisu vidljive ili djeluju potpuno beznačajno, ali kod osobe s BDD-om izazivaju intenzivan sram, anksioznost i značajno narušavaju svakodnevno funkcioniranje (društveni, poslovni ili obiteljski život).
Kada obična nesigurnost prelazi granicu?
Kod osoba s BDD-om karakteristična je opsesivna preokupacija; osoba može satima razmišljati o određenom dijelu svog tijela. Ono što je drugima neprimjetno ili izgleda potpuno uobičajeno, njoj može djelovati kao velika, očita i ozbiljna mana. Važno je razumjeti da problem najčešće nije u tome kako osoba izgleda, nego u tome kako svoj izgled doživljava i koliko joj ta preokupacija određuje život. Unutarnji pritisak tjera osobe na kompulzivna (ponavljajuća) ponašanja poput neprekidnog provjeravanja u ogledalu, pretjeranog uređivanja, skrivanja tijela odjećom/šminkom i stalnog uspoređivanja s drugima. Osoba čvrsto vjeruje da je njezin izgled “ružan” ili “deformiran” te uvjeravanja okoline rijetko pomažu. Važno je znati da to stanje nije obična taština nego ozbiljan poremećaj koji može dovesti do socijalne izolacije i depresije.
Što se događa u svakodnevnom životu?
Tjelesni dismorfni poremećaj može značajno utjecati na svakodnevno funkcioniranje. Osoba može izbjegavati društvene situacije, upoznavanje novih ljudi, fotografiranje, izlaske ili intimne odnose. Kod djece i mladih se to može manifestirati stalnim ispitivanjem roditelja izgleda li mu lice “čudno”, jesu li mu uši prevelike i je li “predebelo”. Mogu krenuti izbjegavati školu zbog straha da drugi ne primijete njihovu “manu” te se kriti na nastavi, nositi kape, kapuljače, široku odjeću, ili stalno držati ruku preko lica kako bi prikrili uočeni nedostatak. Može doći do pada ocjena zbog neizmjerne količine vremena i energije koja odlazi na opsesivne misli. Adolescent može provoditi mnogo vremena analizirajući svoje lice na fotografijama, uređujući fotografije ili izbjegavajući fotografiranje u potpunosti. Može početi izbjegavati tjelesni odgoj, druženja, rođendane ili odlaske na plažu jer vjeruje da će drugi primijetiti njegovu „manu”, može se početi povlačiti iz aktivnosti koje je prije volio.
Koji dijelovi tijela najčešće postaju izvor zabrinutosti?
Preokupacija može biti usmjerena na gotovo bilo koji dio tijela. Često su uključeni koža, kosa, nos, zubi, oblik lica, tjelesna građa, mišići ili određene karakteristike lica. U adolescenciji su najčešće u fokusu česte zabrinutosti povezane s aknama, kožom, licem (veličina ili oblik nosa, usana, zuba ili očiju) te građom tijela/mišićna dismorfija (kod muškaraca je često vjerovanje da nisu dovoljno mišićavi, da su “preslabi”) i tjelesnom težinom. Važno je pritom razlikovati BDD od poremećaja hranjenja: kod BDD-a fokus može biti na određenom dijelu tijela, dok je kod poremećaja hranjenja fokus gotovo isključivo na cjelokupnoj tjelesnoj težini, obliku tijela i masnom tkivu.
Društvene mreže i slika o sebi
Društvene mreže same po sebi ne uzrokuju tjelesni dismorfni poremećaj, ali djeluju kao snažan okidač i “katalizator” te mogu dodatno pojačati nezadovoljstvo vlastitim izgledom osobito kod djece i adolescenata. Stalna izloženost profesionalnom osvjetljenju, i prije svega, digitalnim filterima stvorila je nerealne estetske standarde – do te mjere da se pojavio pojam “filter dismorfije”, gdje osobe doživljavaju vlastito lice u ogledalu kao “defektno” jer ne odgovara svojoj digitalnoj verziji. Algoritmi dodatno usmjeravaju korisnike na sadržaje o ljepoti, korekcijama i fitnessu potičući ih na uspoređivanje s drugima te se može stvoriti osjećaj da “svi drugi izgledaju bolje”. Kod ljudi se može javiti i česta je potreba za estetskim zahvatima. Osoba može posjećivati dermatologe, plastične kirurge ili druge stručnjake nadajući se da će određeni zahvat riješiti njezinu patnju. Međutim, ako je problem posljedica BDD-a, promjena izgleda najčešće ne rješava temeljnu psihološku preokupaciju, nakon jednog problema može se pojaviti novi.
Zašto nastaje?
Tjelesni dismorfni poremećaj nastaje složenim preklapanjem bioloških, psiholoških i okolišnih čimbenika, stoga se ne može svesti samo na jedan uzrok. Biološki, mozak ljudi s BDD-om drugačije obrađuje ono što vidi – umjesto na cijelo lice ili tijelo, automatski se fiksira na najmanji detalj ili nepravilnost. Psihološki, češće pogađa osobe koje su po prirodi izrazito osjetljive, sklone perfekcionizmu te niskog samopoštovanja. Socijalno, glavne okidače čine loša iskustva iz okoline – odrastanje uz ružne komentare vršnjaka, obiteljski pritisak oko izgleda te neprekidna izloženost nerealnim standardima ljepote na društvenim mrežama.
Kako se liječi?
Tjelesni dismofrni poremećaj se može uspješno liječiti, a najučinkovitiji pristup kombinira psihoterapiju i po potrebi farmakoterapiju (lijekove). Glavni cilj liječenja nije estetska promjena tijela, nego promjena načina na koji osoba doživljava sebe i reagira na svoje misli. Jedan od glavnih psihoterapijskih pristupa je kognitivno-bihevioralna terapija, kroz koju osoba postupno uči prepoznati iskrivljene misli i zaustaviti kompulzivne radnje. U određenim slučajevima mogu se koristiti i antidepresivi koji pomažu u regulaciji kemije mozga, čime se smanjuje intenzitet opsesivnih misli, jaka anksioznosti i pritisak koji osoba svakodnevno osjeća. Kod djece i adolescenata često je važno uključiti i roditelje koji mogu pomoći tako da razumiju što dijete proživljava.
Kada potražiti pomoć?
Stručnu pomoć treba potražiti onog trenutka kada opterećenost izgledom prestane biti povremena nesigurnost i počne narušavati svakodnevni život. Kod djece i adolescenata posebno treba obratiti pažnju ako zbog izgleda počnu izbjegavati školu, druženja, fotografiranje ili aktivnosti koje su prije voljeli. Važno je ozbiljno shvatiti osjećaj srama, potištenost, izraženu tjeskobu i depresivnost jer se ovo stanje ne rješava samo od sebe.
Zaključak
Tjelesni dismorfni poremećaj nije površnost, taština niti jednostavno „previše razmišljanja o izgledu”. Osoba doista može doživljavati snažnu patnju zbog onoga što vidi u ogledalu. Međutim, ono što vidi često nije objektivna procjena njezina izgleda, nego rezultat poremećenog doživljaja vlastitog tijela. Kod djece i adolescenata rano prepoznavanje može spriječiti da se preokupacija izgledom postupno proširi na školu, prijateljstva, samopouzdanje i svakodnevni život. S mladima je važno razgovarati o tome da fotografija na društvenoj mreži nije isto što i stvarnost. Ako izgled počne određivati gdje ćete ići, s kim ćete se družiti, koliko ćete se fotografirati i koliko ćete vrijediti sami sebi, problem više nije samo u izgledu – vrijeme je potražiti pomoć.