Suicidalnost, odnosno razmišljanja o oduzimanju vlastitog života, pokušaji ili sam čin samoubojstva, ozbiljan je javnozdravstveni problem u cijelom svijetu. Iako je bolna, o važnosti ove teme govore i podaci Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) koji kažu kako svake godine oko 800.000 ljudi izgubi život zbog suicida – što znači da jedna osoba umre svakih 40 sekundi. U Hrvatskoj je suicid jedan od vodećih uzroka smrti od ozljeda, a rizik posebno raste u adolescenciji, između 15. i 19. godine života. Iako su pokušaji suicida među djecom rjeđi nego kod odraslih, podaci pokazuju da problem postoji i da zaslužuje ozbiljnu i sustavnu brigu.

Kada govorimo o suicidalnosti kod djece i mladih, važno je naglasiti da ona ne nastaje iznenada niti se može objasniti jednim uzrokom. Najčešće je riječ o složenom spletu osobnih, obiteljskih i društvenih čimbenika koji se međusobno isprepliću. Među osobnim čimbenicima izdvajaju se depresija, anksioznost, poteškoće u ponašanju, zlouporaba alkohola i droga te raniji pokušaji suicida. U adolescenciji rizik može naglo porasti, a istraživanja pokazuju da su mladići češće u riziku od dovršenog suicida. Posebno su ranjivi i mladi koji se suočavaju s odbacivanjem, diskriminacijom ili nasiljem, jer takva iskustva mogu duboko utjecati na njihov osjećaj vlastite vrijednosti i pripadnosti.

Veliku ulogu imaju i obiteljske okolnosti. Djeca koja odrastaju uz roditelja s mentalnim poteškoćama mogu biti u povećanom riziku, osobito ako su u obitelji prisutni i drugi stresni čimbenici poput siromaštva, razvoda, zanemarivanja ili zlostavljanja. Povijest suicida u obitelji, pokušaj suicida roditelja ili braće i sestara te teži oblici mentalnih poremećaja dodatno povećavaju ranjivost djeteta. Ipak, važno je naglasiti da većina djece roditelja s mentalnim poteškoćama ne razvije suicidalna ponašanja – mnoga od njih odrastaju u zdrave, empatične i otporne odrasle osobe. Škola i šira zajednica također igraju važnu ulogu. Djeca koja su žrtve vršnjačkog nasilja ili internetskog zlostavljanja (cyberbullyinga) imaju veći rizik od suicidalnih misli. Nasuprot tome, osjećaj pripadnosti školi, podrška vršnjaka te prisutnost barem jedne stabilne, brižne odrasle osobe u djetetovu životu djeluju kao snažni zaštitni čimbenici. Takvi odnosi mogu biti ključni izvor sigurnosti, nade i otpornosti.

Danas se suicidalnost najčešće objašnjava takozvanim biopsihosocijalnim modelom, koji naglašava da se radi o međudjelovanju bioloških (npr. genetskih), psiholoških (npr. osobine ličnosti, način razmišljanja) i socijalnih čimbenika (npr. obiteljski odnosi, podrška okoline). Drugim riječima, nijedan pojedinačni uzrok nije dovoljan sam za sebe – presudna je kombinacija više rizičnih čimbenika, osobito u razdobljima pojačanog stresa.

U društvu su, nažalost, i dalje prisutni brojni mitovi o suicidu koji mogu otežati razumijevanje i pravovremeno pružanje pomoći. Upravo zato važno je otvoreno i pažljivo razgovarati o toj temi. U nastavku ćemo se osvrnuti na nekoliko najčešćih mitova o suicidu i pokušati ih razjasniti na temelju stručnih spoznaja.

Mit 1. Osoba koja jednom ima suicidalne ideje, imat će ih zauvijek.

• Istina: Povišen rizik za suicid najčešće je kratkotrajan i ovisan o trenutnoj situaciji. Misli o suicidu se mogu vratiti, ali one nisu trajne te osoba koja je nekada razmišljala o suicidu, može živjeti sretan i dug život.

Mit 2. Razgovor o suicidu može potaknuti osobe da počine suicid.

• Istina: Kad je riječ o suicidu, stigma je i dalje vrlo prisutna, pa osobe koje razmišljaju o oduzimanju vlastitog života često ne znaju kome se obratiti za pomoć. Otvoren i iskren razgovor o toj temi može im omogućiti da potraže podršku, osvijeste druge načine suočavanja s problemima te dobiju priliku ponovno razmotriti svoju odluku.

Mit 3. Suicid se događa naglo i bez upozorenja.

• Istina: Većina onih koji počine suicid, davali su okolini znakove upozorenja, bilo verbalne ili bihevioralne. Neke osobe počine suicid i bez upozorenja, ali važno je razumjeti i prepoznati znakove suicidalnosti kod osobe.

Mit 4: Jednom kada osoba odluči učiniti suicid, nemoguće ga je zaustaviti ili potaknuti da promijeni mišljenje.

• Istina: Suicidalne osobe često imaju ambivalentno mišljenje o oduzimanje života. Impulzivnim reakcijama u određenim situacijama mogu si oduzeti život, iako jednim dijelom žele živjeti. Stoga je važna pravovremena emocionalna potpora osobama koje razmišljaju o suicidu.

Mit 5. Osobe koje pričaju o suicidu, ne misle ga učiniti.

• Istina: Pričanje o suicidu može biti način traženja pomoći i podrške. Značajan broj osoba koje govore o suicidu, imaju anksiozne i depresivne poteškoće, osjećaju beznađe i ne vide druge opcije.

Mit 6. Suicidalne osobe su sebične i kukavice.

• Istina: Osobe ne čine suicid zato što ne žele živjeti, nego žele prekinuti patnju koju doživljavaju. Osobe koje učine suicid duboko pate, osjećaju se bespomoćno i beznadno.

Mit 7. Suicidalni adolescenti pretjerano reagiraju na životne događaje.

• Istina: Problemi koji se odraslim osobama ne čine kao pretjerano važni, često mogu biti značajan izvor stresa i nezadovoljstva kod suicidalnih adolescenata. Percipirana kriza i poteškoće jednako su zabrinjavajuće kod adolescenata kao i kod odraslih.

Mit 8. Suicidalne osobe samo privlače pažnju.

• Istina: Osobe koje govore o suicidu i izražavaju svoja suicidalna razmišljanja mogu na taj način tražiti pomoć i podršku. Takvi razgovori mogu biti „poziv u pomoć” te ih se stoga treba shvatiti krajnje ozbiljno jer pomoć koju traže može im spasiti život.

Mit 9. Kada se suicidalne osobe osjećaju bolje, to znači da više nisu suicidalni.

• Istina: Donošenje odluke o suicidu može za osobu predstavljati olakšanje da će bol i patnja uskoro biti gotovi što može činiti da se osjećaju bolje.

Zaključno, suicidalnost kod djece i mladih složen je problem koji je moguće prevenirati. Rano prepoznavanje teškoća, dostupna stručna pomoć, podrška obitelji i škole te otvoren razgovor o mentalnom zdravlju ključni su koraci u smanjenju rizika i očuvanju života najmlađih.