Kada govorimo o široko rasprostranjenom problemu današnjice, ovisnosti, govorimo o jednom malom, vidljivom i manifestnom ponašajnom obilježju puno dubljeg, skrivenijeg i cjelovitijeg problema na razini ljudske osobnosti, unutarnjih previranja (konflikata) i teškoća snalaženja u realnim životnim okolnostima. Mogli bismo reći da je ovisnost “vrh sante leda” a ono što je nevidljivo i što dominira unutarnjim prostorom su emocije, frustracije, želja za kvalitetnim  povezivanjem s drugom osobom (osobama), razočaranja, nemogućnost suočavanja s realnim životnim stresovima i mnoga druga unutarnja previranja.

Uz brojne definicije ovisnosti možemo odabrati onu koja govori o stanju fiziološke ili psihološke ovisnosti o objektu ili događaju koji može imati štetan učinak odnosno nenormalan odnos s objektom. Ljudska je potreba (biološka, psihološka) da stvaraju pouzdane, predvidive i ugodne odnose s objektima i na taj će način dugoročno profitirati u ukupnom životnom funkcioniranju te smanjiti rizik psihičkih dekompenzacija i bolje se nositi s realnim životnim okolnostima. Ovisnost i patološki odnosi često su povezani s razvojnim deficitima (traumama), disocijacijom i nezadovoljavajućim objektnim odnosima. Nedostatak pouzdanih unutarnjih  objekata koji će osobu stabilizirati i učiniti otpornijom na životne izazove dovodi do potrebe za pronalaskom vanjskih objekata za umirivanjem („pouzdane“ psihoaktivne supstance).

Općenito ovisnosti možemo podijeliti na dva tipa. Ovisnosti o psihoaktivnim supstancama, lijekovima, cigaretama, alkoholu i slično. Druge su ovisnosti vezane uz „proces“ i ponašanje, a ovdje spadaju ovisnosti o kockanju, kupovini, video igricama, ovisničkoj konzumaciji hrane, ovisnost o seksu i slično. Za bilo koju od nabrojenih ovisnosti karakterističan je nenormalan odnos s objektom. To znači da „normalan“ odnos prema npr. rekreativnom kockanju,  igranju video igrica ili prigodnoj konzumaciji alkohola, ne spada u ovisnost koju karakterizira patološki (ovisnički) tip ponašanja tj. tip ponašanja karakteriziran žudnjom i nemogućnost da osoba na primjeren način kontrolira svoje porive prema vanjskom objektu o kojem je ovisna.

Britanski psiholog John Bowlby teoretičar je privrženosti (Theory of attachment), trajne psihološke povezanosti između ljudskih bića. Središnja tema teorije privrženosti je da primarni njegovatelji koji su dostupni i odgovaraju na dojenčetove potrebe, omogućuju djetetu da razvije osjećaj sigurnosti. Dijete zna da je njegovatelj pouzdan, a to mu stvara sigurnu bazu za dalje istraživanje svijeta. Razvojni je cilj stvoriti sigurnu privrženost kod djeteta koju karakterizira sigurno pričvršćivanje (dijete dobiva sigurnost i utjehu od pouzdanih i predvidivih skrbnika). Često, tijekom razvoja djeteta ne dolazi do razvoja sigurne privrženosti, a privrženost koju dijete razvija je ambivalentna, izbjegavajuća ili neorganizirana (skrbnik je nepouzdan, kažnjavajući, nepredvidivog ponašanja, nedostatan ili je dijete konstitucionalno osjetljivo ili ima npr. poremećaj iz autističnog spektra).

Kroz psihodinamsko razumijevanje, ovisnost shvaćamo kao želju pojedinca da popuni intrapsihičku prazninu sredstvom ovisnosti odnosno kod pojedinca postoji želja da se nadoknade objekti koji su osobi neadekvatni (nestabilni), bilo da korijene vuku još iz ranog djetinjstva, bilo da u sadašnjosti ne mogu uspostaviti dovoljno kvalitetne emocionalne odnose (pitanje neadekvatne privrženosti) te težnjom za postizanjem osjećaja svemoći. Ta teorija nadopunjava neurobiološku teoriju koja ovisnost tumaču promjenama u strukturi mozga koje „traže“ sredstvo ovisnosti kao fizičku potrebu.

Možemo reći da ovisnost o psihoaktivnim supstancama i „procesu“, pomaže osjećajima. Osjećaji se održavaju i bolje toleriraju (često su „netolerabilni“), povećava se osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja, povećana je mogućnost povezivanja s drugim ljudima (psihološka i biološka potreba čovjeka), popunjava se osjećaj unutarnje praznine, doživljava se osjećaj moći i svemoći (u suprotnosti s autentičnim osjećajem nemoći).

Ovisno o predominantnom problemu (patologiji) koji obilježava pojedinca postoji biološka i psihološka predisponiranost za različite tipove ovisnosti i ovisničkog ponašanja. Tako na primjer opijati smanjuju agresiju i bijes, stres i disforiju, kokain djeluje na smanjenje depresije, umora i bezvoljnosti, povećava samopoštovanje i smanjuje emocionalnu labilnost. Kanabis utječe na stabilizaciju potisnute agresije, povećava potrebu za ljubavi i nježnosti i želju za povezivanjem s objektom pomažući osobama s „patološkom“ privrženosti da zadovolje svoje biološke i psihološke potrebe. Iz autentičnog osjećaja vlastite nemoći i nekompetencije može se razviti ovisničko ponašanje o psihoaktivnim supstancama i alkoholu koji omogućuju pojedincu dobivanje osjećaja moći i svemoći koji je primamljiv osjećaj i jednom omogućen sredstvom ovisnosti nastavlja se „stvarati“ tim istim sredstvom. „Moćna“ osoba kontrolira stvari na način koji je priželjkivan i koji je u suprotnosti s autentičnim osjećajem slabe i manjkave kontrole koji obilježava osobu.

U Hrvatskoj kao i u drugim zemljama svijeta najčešće se koristi kanabis, a slijede tzv. „klupske droge“ kao što su amfetamin („speed“), MDMA te kokain. Istraživanja ukazuju na porast korištenja kanabisa i stimulansa u odrasloj životnoj dobi. U istoj dobnoj skupini bilježi se sve pozitivniji stav prema njihovoj uporabi. Unatrag desetak godina pojavile su se i tzv. „nove psihoaktivne tvari“ od kojih su najpoznatiji sintetski kanabinoidi koji su zbog niske cijene i dostupnosti rasprostranjeni među adolescentima. Prati se i porast uzimanja tvari iz skupine halucinogena kao što su LSD i psilocibinske gljive. Opijati i dalje nalaze svoje mjesto na tržištu droga, no manje u odnosu na prijašnja desetljeća.

Zaključno, možemo reći da je prevencija ovisnosti ključna u smanjenju daljeg širenja i smanjenju broja potencijalnih novih ovisnika. Afirmacija projekata koji će donijeti dobrobit djetetu u najranijim fazama njegovog razvoja (npr. rad s majkama koje prati neki psihički poremećaj, postporođajna depresija i sl.) i omogućiti djetetu pounutrivanje sigurnih, stabilnih i pouzdanih objekata koji će ga „štititi“ od ovisničkog ponašanja kao i razvoj sigurne privrženosti tj. kapaciteta za stvaranjem ugodnih i ispunjavajućih odnosa (smanjen rizik od potrebe za „pouzdanim“ sredstvima ovisnosti), od velikog je značaja u pristupu ovisnostima. Edukacija mladih, afirmacija zdravih i poželjnih aktivnosti, briga o njihovom mentalnom zdravlju (primjer projekta vršnjačke edukacija „Pogled u sebe“ u kojemu se otvoreno govori o mentalnom zdravlju i emocijama s kojima se adolescenti teško nose), briga i podrška za liječene ovisnike i nakon završenog bolničkog liječenja i sl., primjer su aktivnosti usmjerenih na suzbijanje ovisnosti te je potrebno povećati resurse kako bi se notirani projekti afirmirali u većoj mjeri. Edukacija stručnjaka koji se bave ovom problematikom, njihovo adekvatno vrednovanje i prepoznavanje široke lepeze problema do koje ovisnosti dovode, temeljni su preduvjeti za borbu s ovisnostima.