Broj osoba s demencijom u svijetu neprestano raste, a isti se trend uočava i u Republici Hrvatskoj (RH), koja se svrstava među zemlje s najstarijom populacijom u Europi. Sve veći broj oboljelih predstavlja dodatno opterećenje za zdravstveni i socijalni sustav jer demencija nije samo zdravstveni problem, nego i važan javnozdravstveni, društveni i gospodarski izazov. Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), rano prepoznavanje simptoma bolesti jedna je od najvažnijih mjera za pravodobnu prevenciju, zbrinjavanje i usporavanje napredovanja demencije.
Demencija je sindrom, odnosno skup simptoma povezanih s narušavanjem kognitivnih funkcija, promjenama osobnosti i raspoloženja te poremećajima ponašanja. Mogu se pojaviti zaboravljivost, smanjena sposobnost koncentracije, poremećaji govora, halucinacije, depresivnost i agitacija. Zbog navedenih promjena postupno se smanjuje sposobnost osobe da samostalno i primjereno obavlja svakodnevne aktivnosti. Alzheimerova bolest (AB) kronična je progresivna degenerativna bolest mozga i najčešći uzrok demencije, pri čemu čini približno 60–65% svih oblika demencije. Osim neurodegenerativnih bolesti, demenciju mogu uzrokovati cerebrovaskularne bolesti, upalne i infektivne bolesti središnjega živčanog sustava, traume te endokrini poremećaji.
Alzheimerova bolest pojavljuje se u dva osnovna oblika: familijarnom i sporadičnom. Familijarni oblik čini približno 5% slučajeva i najčešće se javlja u mlađoj životnoj dobi, između 30. i 60. godine. Nasljeđuje se autosomno dominantno, a povezan je s mutacijama gena smještenih na 21., 14. i 1. kromosomu(uzročni geni koji uzrokuku bolest). Sporadični oblik nastaje složenom interakcijom genetskih i okolišnih čimbenika, uglavnom se razvija nakon 65. godine života, a važnu ulogu pritom imaju brojni čimbenici rizika.
Čimbenici rizika za razvoj demencije mogu se podijeliti na nepromjenjive i promjenjive. U nepromjenjive čimbenike rizika ubrajaju se životna dob, ženski spol, pozitivna obiteljska anamneza i prisutnost alela APOE ε4. To je rizični gen smješten na 19. kromosomu koji ne mora nužno uzrokovati bolest već povećava rizik od obolijevanja. Nositelji ε4 alela češće imaju raniji početak i brže napredovanje bolesti. Promjenjivi čimbenici rizika razlikuju se ovisno o životnoj dobi. U ranijem životnom razdoblju važnu ulogu ima razina obrazovanja, u srednjoj životnoj dobi arterijska hipertenzija, pretilost, povišena koncentracija LDL-kolesterola, pušenje, oštećenje sluha, traumatska ozljeda mozga i prekomjerna konzumacija alkohola, dok su u kasnijoj dobi važni šećerna bolest, depresija, nedovoljna tjelesna aktivnost, nedostatak socijalnih kontakata, poremećaji spavanja i onečišćenje zraka. Na dio tih čimbenika moguće je djelovati preventivnim mjerama, čime se prema procjenama može spriječiti ili odgoditi značajan dio slučajeva demencije, odnosno smanjiti rizik za njezin razvoj i do 40%.
Razvoj Alzheimerove bolesti može se opisati kroz pet stadija. Nakon asimptomatske, odnosno pretkliničke faze, slijedi blagi kognitivni poremećaj, a potom tri kliničke faze bolesti: rana, srednja i kasna. U posljednje tri faze postupno se narušava svakodnevno funkcioniranje, dok neuropatološke promjene napreduju prema razvijenoj demenciji. Klinički simptomi mogu biti kognitivni, ali i nekognitivni, odnosno bihevioralni. Od postavljanja dijagnoze do smrtnog ishoda u prosjeku prođe približno 8 do 11 godina.
- Blagi (spoznajni) kognitivni poremećaj
Blagi kognitivni poremećaj (engl. Mild Cognitive Impairment -MCI) označava stanje koje se nalazi između uobičajenih promjena kognitivnih sposobnosti povezanih sa starenjem i demencije. Utvrđivanje uzroka blagog kognitivnog poremećaja od velike je važnosti jer približno 50% osoba s ovim poremećajem razvije Alzheimerovu bolest unutar tri godine od postavljanja dijagnoze. U ovoj fazi prisutan je blagi pad kognitivnih sposobnosti, koji osoba najčešće sama primjećuje. Ako se subjektivni dojam pogoršanja potvrdi objektivnim testiranjem, primjerice Montreal Cognitive Assessment (MoCA) testom, potrebno je provesti detaljniju dijagnostičku obradu. Stres i depresija predstavljaju važne čimbenike rizika.
U ovoj fazi posebno je važno prepoznati osobe s početnim znakovima kognitivnog propadanja kako bi se pravodobno potaknule promjene životnih navika te, nakon potvrde dijagnoze i prema indikaciji, započelo odgovarajuće liječenje antidementivima. Budući da svakodnevno funkcioniranje još nije značajno narušeno, u ovoj fazi ne govorimo o demenciji. Kod dijela bolesnika kognitivno stanje može ostati stabilno bez daljnjeg pogoršanja.
- Rana faza bolesti
Poremećaj pamćenja, odnosno izražena zaboravljivost, najčešće je prvi uočljivi simptom Alzheimerove bolesti. U ranoj fazi prvenstveno je zahvaćena epizodna memorija, odgovorna za pohranu i prisjećanje nedavnih događaja, a gubitak pamćenja obično napreduje postupno. Tipično je ponavljanje istih pitanja u kratkim vremenskim razmacima. Mogu se javiti i teškoće u govoru i pisanju, uključujući zaboravljanje riječi, njihovu zamjenu neprikladnim izrazima te teškoće u imenovanju predmeta (anomija). Vremenska i prostorna dezorijentacija može uzrokovati teškoće u određivanju dana, datuma ili mjeseca te probleme pri snalaženju čak i u poznatom prostoru. Često se događaju i gubitak predmeta te njihovo odlaganje na neuobičajena mjesta.
Navedene promjene postupno otežavaju svakodnevno funkcioniranje. Oboljela osoba u ovoj fazi često je svjesna povremenih epizoda dezorijentacije, teškoća u komunikaciji s obitelji i prijateljima te vlastitih pogrešaka, zbog čega ih pokušava prikriti, ponekad i od najbližih osoba. Posljedično se može povući iz društvenog života, osjećati usamljeno i izgubiti interes za socijalne kontakte, a može se razviti i depresija. Depresija predstavlja čimbenik rizika za nastanak demencije, osobito ako se depresivna epizoda pojavi unutar dvije godine od postavljanja dijagnoze demencije. U ovoj fazi svakodnevne su aktivnosti blago narušene, zbog čega se govori o blagom obliku demencije.
- Srednja faza bolesti
Kako bolest napreduje, pojavljuju se teškoće pri obavljanju složenijih svakodnevnih aktivnosti, poput održavanja osobne higijene i čistoće doma, odijevanja, pripreme hrane, pravilnog uzimanja lijekova i upravljanja kućnim financijama. Govorne sposobnosti i razumijevanje pročitanoga dodatno se pogoršavaju, a sposobnost učenja novih informacija postaje izrazito ograničena. Za procjenu sposobnosti obavljanja osnovnih i složenijih aktivnosti svakodnevnog života koriste se Activities of Daily Living (ADL) testovi i skale. Oni su korisni za planiranje skrbi i praćenje napredovanja bolesti.
U ovoj se fazi mogu pojaviti nemir, vidne ili slušne halucinacije, sumanute ideje i paranoja. Budući da osoba više nije sposobna samostalno obavljati sve potrebne aktivnosti i funkcionirati bez pomoći druge osobe, riječ je o umjerenoj demenciji.
- Kasna faza bolesti
U kasnoj fazi dolazi do opsežnog gubitka mentalnih funkcija. Osoba postupno gubi sjećanja, a govor se može svesti na vrlo mali broj riječi ili potpuno nestati. Razvija se i teška tjelesna nesposobnost: bolesnik više ne može samostalno hodati, javlja se inkontinencija, hranjenje bez pomoći postaje nemoguće, a zbog otežanog gutanja može doći do značajnog gubitka tjelesne mase. Osoba u ovoj fazi u potpunosti ovisi o pomoći druge osobe i ima teški oblik demencije.
- Uloga obiteljskog liječnika
Liječnik obiteljske medicine ima važnu ulogu u ranom prepoznavanju simptoma, po mogućnosti već u fazi blagog kognitivnog poremećaja ili blage demencije. Pravodobno postavljanje dijagnoze omogućuje ranije uvođenje odgovarajućeg liječenja i drugih intervencija kojima se može usporiti tijek bolesti. Uz farmakološku terapiju potrebno je razmotriti i nefarmakološke metode. Početnu dijagnostičku obradu obiteljski liječnik provodi osnovnim laboratorijskim pretragama, slikovnim metodama i kognitivnim testiranjem, odnosno probirnim testovima.