Nasilni događaji u školskom okruženju duboko potresaju cijelu zajednicu. Osobito ako nasilje uključuje uporabu oružja. Nakon takvog događaja prirodno je osjećati strah, nevjericu, ljutnju, tugu i nesigurnost. Posebno su osjetljiva djeca i mladi, koji školu doživljavaju kao mjesto u kojem bi trebali biti sigurni.

U takvim situacijama često se postavlja pitanje: „Kako se ovo moglo dogoditi i jesmo li mogli ranije nešto prepoznati?“

Važno je naglasiti da ne postoji jedan jedini znak koji pouzdano najavljuje da će dijete ili mlada osoba počiniti teško nasilje. Većina djece koja se povlače, ljute, imaju psihičke teškoće, doživljavaju neuspjeh ili prolaze kroz konflikte nikada neće postati nasilna. Međutim, kombinacija određenih ponašanja i okolnosti može zahtijevati ozbiljnu i pravodobnu reakciju odraslih.

Teški nasilni čin najčešće nije izoliran događaj koji se pojavio „niotkuda“. Iza njega mogu postojati brojni čimbenici – osobni, obiteljski, vršnjački, školski i društveni. Zato prevencija ne smije početi tek onda kada dijete donese oružje u školu. Prevencija bi trebala početi puno ranije –  stvaranjem odnosa u kojem dijete može reći da ima problem prije nego što problem postane kriza. Dijete koje zna da ga odrasla osoba neće odmah osuditi, ismijati ili kazniti zbog onoga što osjeća ima veću mogućnost potražiti pomoć.

Nije dovoljno pitati: „Je li sve u redu?“ Na takvo pitanje dijete često automatski odgovara: „Je.“ Korisnije je pitati:

„Kako ti je stvarno u školi?“

„Postoji li nešto zbog čega ti je posljednjih dana teško?“

„Imaš li osjećaj da te netko namjerno provocira ili ponižava?“

„Postoji li netko s kim se ne osjećaš sigurno?“

„Što te u posljednje vrijeme najviše ljuti?“

„Postoji li nešto što ti je neugodno reći odraslima?“

Važno je pritom doista slušati odgovor, a ne samo postaviti pitanje.

 

Što roditelji mogu učiniti?

Roditelji često misle da će nasilje spriječiti ako dijete dovoljno dobro kontroliraju. Međutim, pretjerano ispitivanje, nadzor i kažnjavanje mogu imati suprotan učinak – dijete se može još više zatvoriti. Roditeljski autoritet i blizak odnos nisu suprotstavljeni. Jasne granice najbolje funkcioniraju kada dijete istodobno osjeća da je prihvaćeno i voljeno. Roditelji bi trebali obratiti pažnju na nagle i značajne promjene u ponašanju:

izrazitu izolaciju i povlačenje;

naglu promjenu društva;

ozbiljne probleme u školi;

učestale sukobe i prijetnje;

izrazitu razdražljivost ili agresivnost;

gubitak interesa za ranije važne aktivnosti;

opsjednutost nasiljem, osvetom ili oružjem;

izjave o želji da nekoga povrijedi ili „kazni“;

izražavanje beznađa ili osjećaja da „više nema što izgubiti“.

Jedan znak sam po sebi nije dokaz da je dijete opasno. Ali promjena ponašanja koja je intenzivna, nagla ili se pogoršava, razlog je za razgovor i prema potrebi, za stručnu pomoć. Ako dijete izravno kaže da želi ozlijediti sebe ili drugu osobu, govori o konkretnom planu ili pristupu oružju, takvu izjavu ne treba umanjivati riječima poput „ma nećeš ti to stvarno napraviti“. Treba je shvatiti ozbiljno i odmah uključiti odgovorne odrasle osobe i stručnu pomoć.

 

Kako razgovarati s djetetom nakon nasilnog događaja?

Nakon napada roditelji često žele zaštititi dijete tako da o događaju uopće ne razgovaraju. Međutim, šutnja ne znači nužno zaštitu. Djeca će informacije ionako dobiti – od prijatelja, društvenih mreža, portala ili videa. Ako odrasli ne razgovaraju s njima, informacije mogu biti netočne, pretjerane i zastrašujuće. Razgovor treba biti smiren, iskren i prilagođen dobi djeteta. Možemo započeti jednostavno: „Vjerojatno si čuo/čula što se dogodilo. Želim čuti kako se ti zbog toga osjećaš.“ Zatim treba pustiti dijete da govori. Ne moramo odmah nuditi rješenja. Ponekad je najvažnije reći da razumijemo zašto se tako osjeća i da razumijemo da je prestrašeno. Važno je izbjegavati izjave poput:

„Nemoj razmišljati o tome.“

„Ma neće se to dogoditi tebi.“

„Nemaš se čega bojati.“

„Prestani gledati vijesti.“

„Budi jak/a.“

Time djetetu nehotice šaljemo poruku da njegove emocije nisu poželjne.

Bolje je reći:

„Ne možemo promijeniti ono što se dogodilo, ali možemo razgovarati o tome kako ćemo se pobrinuti da se ti osjećaš sigurno.“

Djeca ne trebaju sve informacije. Jedna od pogrešaka nakon nasilnog događaja jest izlaganje djece prevelikoj količini detalja. Posebno treba biti oprezan s videozapisima, fotografijama, opisima ozljeda, identitetima žrtava i počinitelja te stalnim praćenjem vijesti. Djeci treba dati onoliko informacija koliko im je potrebno da razumiju situaciju – ne onoliko koliko ih mediji nude. Kod mlađe djece dovoljno je objasniti što se dogodilo jednostavnim riječima. Kod adolescenata razgovor može biti otvoreniji, ali i dalje treba izbjegavati nepotrebno ponavljanje nasilnih detalja.

Kod adolescenata razgovor treba uključivati i ono što vide na internetu. Društvene mreže mogu normalizirati nasilje, osvetu i glorifikaciju oružja. Međutim, nije dovoljno samo zabraniti sadržaj. Treba razgovarati o tome što taj sadržaj govori, zašto je zanimljiv i kako se dijete osjeća nakon gledanja toga. Jer cilj nije samo kontrolirati sadržaj, nego razvijati kritičko mišljenje i emocionalnu pismenost.

 

Što mogu učiniti nastavnici i stručni suradnici?

Škola nije samo mjesto obrazovanja. Ona je i jedno od ključnih mjesta za prepoznavanje promjena u ponašanju djece i mladih. Učitelji i nastavnici svakodnevno vide učenike u različitim situacijama i često mogu primijetiti promjene koje roditelji ne vide. Zato je važno razvijati kulturu u kojoj učitelj i nastavnik zna da smije reći da ga određeno ponašanje zabrinjava kod učenika, bez straha da će biti optužen za pretjerivanje. Učitelj i nastavnik ne treba sam postavljati dijagnoze niti istraživati je li učenik „opasan“. Njegova je uloga prepoznati zabrinjavajuće ponašanje, dokumentirati ga i pravodobno uključiti stručnu službu i druge odgovorne osobe. Posebno je važno reagirati na ozbiljne prijetnje, ponavljano nasilje, vršnjačko zlostavljanje, osvetničke poruke, prijetnje putem društvenih mreža, unošenje oružja ili predmeta koji se mogu koristiti kao oružje, najave nasilja, zabrinjavajuće promjene ponašanja u kombinaciji s drugim rizičnim okolnostima.

 

Uloga vršnjaka

Učenici često znaju mnogo više nego što odrasli pretpostavljaju. Netko je možda čuo prijetnju. Netko je vidio objavu. Netko je primijetio da učenik govori o osveti. Netko možda zna da postoji oružje. Problem je što djeca često ne prijave takve informacije jer se boje da će ispasti „cinkeri“, da će ih vršnjaci odbaciti ili da će se situacija pogoršati. Zato učenicima treba jasno reći da prijava ozbiljne prijetnje nije cinkanje. To je briga za sigurnost. Djeca također trebaju znati kome se mogu obratiti – razredniku, stručnoj službi, ravnatelju, roditelju ili drugoj odrasloj osobi kojoj vjeruju.

 

Što nikako ne bismo trebali raditi?

Nakon ovakvih događaja javnost često traži jednostavno objašnjenje: obitelj je kriva, škola je kriva, internet je kriv, mentalno zdravlje je krivo ili je dijete jednostavno „loše“. Stvarnost je puno složenija. Ne treba automatski povezivati psihičke teškoće s nasiljem. Velika većina osoba koje imaju psihičke poteškoće nije nasilna. Također nije korisno dijete koje je počinilo nasilje označiti kao „čudovište“ ili „luđaka“. Takve etikete možda zadovoljavaju potrebu odraslih za objašnjenjem, ali ne pomažu prevenciji. Ako želimo spriječiti buduće tragedije, moramo razumjeti što je prethodilo nasilju, gdje je sustav zakazao, koje su informacije postojale, tko ih je imao i je li bilo moguće ranije intervenirati. Najvažnija lekcija nije kako reagirati kada se nasilje već dogodi, nego kako stvoriti sustav u kojem će se problem prepoznati dovoljno rano.

To znači:

za roditelje: odnos, razgovor, granice i praćenje promjena;

za škole: jasni protokoli, dostupna stručna pomoć i ozbiljno shvaćanje prijetnji;

za učitelje i nastavnike: edukacija o prepoznavanju rizičnih ponašanja;

za učenike: siguran način prijavljivanja nasilja i prijetnji;

za stručnjake: pravodobna procjena rizika i dostupna psihološka i psihijatrijska pomoć;

za društvo: manje senzacionalizma, a više odgovornosti i prevencije.

 

Možda ne možemo spriječiti svaki nasilni događaj. Ali možemo povećati vjerojatnost da će dijete koje pati, koje je ljuto, koje se osjeća odbačeno, poniženo ili očajno prije nasilnog čina doći do odrasle osobe. Zato djecu ne trebamo pitati samo o zadaći, ocjenama i kritizirati što je dugo na mobitelu. Ponekad treba i pitati kako se osjeća među ljudima, osjeća li se sigurno, postoji li nešto što ga/ju ljuti i što ga/ju povređuje. Treba tada naglasiti da vam dijete može reći sve, čak i ako misli da će upasti u nevolju.

 

Prevencija nasilja ne počinje kamerama, detektorima i zaključanim vratima, iako i sigurnosne mjere mogu imati svoje mjesto. Ona počinje odnosom u kojem dijete zna da će ga netko čuti prije nego što njegova patnja postane nečiji strah.