Izbjegavajući restriktivni poremećaj unosa hrane, poznat kao ARFID (engl. Avoidant Restrictive Food Intake Disorder, ARFID) jedan je od poremećaja prehrane uvrštenih u DSM-V (Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, 2013) i predstavlja novi dijagnostički naziv za poteškoće s hranjenjem koje su se prethodno nazivale „poremećajem hranjenja u dojenačkoj dobi ili ranom djetinjstvu“. Iako u nekim svojim karakteristikama može nalikovati uobičajenoj izbirljivosti u prehrani, ovaj poremećaj može imati ozbiljne posljedice za fizičko i mentalno zdravlje.
Što je izbjegavajući restriktivni poremećaj unosa hrane (ARFID) i kako ga prepoznati?
Osobe s izbjegavajućim restriktivnim poremećajem unosa hrane konzumiraju vrlo ograničenu količinu i/ ili vrlo ograničenu raznolikost hrane, točnije – izbjegavaju određene vrste hrane, jedu vrlo ograničen spektar namirnica, pokazuju selektivnost oko namirnica koje jedu i obično jedu manju količinu hrane.
To se može očitovati na različite načine:
– slabiji apetit ili izostanak interesa za jelom
– jedenje vrlo malo različitih vrsta hrane
– inzistiranje na točno određenom načinu pripreme hrane ili točno određenom proizvođaču hrane (npr. specifična marka čokolade, tjestenina pripremljena isključivo kod kuće …)
– odbijanje isprobavanja drugih namirnica i sl.
Za razliku od ostalih poremećaja prehrane, izbjegavanje i ograničavanje unosa hrane kod ARFID-a nije povezano s nezadovoljstvom vlastitim izgledom, strahom od debljanja, niti s brigama vezanim uz izgled ili oblik tijela. U slučaju ARFID-a izbjegavanje hrane uzrokovano je gubitkom, nedostatkom ili manjkom interesa za jelo ili hranu, senzornom osjetljivošću (npr. jakim reakcijama na okus, teksturu, miris hrane) i/ili strahom od negativnih posljedica jedenja, primjerice strahom od gušenja ili povraćanja.
Da bi se postavila dijagnoza izbjegavajućeg restriktivnog poremećaja hranjenja, restrikcija u unosu hrane mora biti povezana s određenim medicinskim problemima, nutritivnim deficitom i/ ili psihosocijalnim poteškoćama. Zbog izrazite neraznolikosti i smanjenog unosa hrane, kod osobe može doći do gubitaka na težini, zastoja u rastu, značajnih nutritivnih deficita, poteškoća u socijalnim odnosima, školi ili poslu te osoba može biti primorana nadoknađivati nutritivni deficit enteralnom prehranom ili različitim dodacima prehrani.
Kada i zašto se pojavljuje?
Iako se može javiti u bilo kojoj životnoj dobi, ARFID obično započinje tijekom ranog djetinjstva i na početku može izgledati kao uobičajena dječja izbirljivost u prehrani. Općenito, djeca koja ne prerastu uobičajenu izbirljivost u jelu ili kod kojih je ta izbirljivost jače izražena imaju veću vjerojatnost da će razviti ARFID. Također, osobe s određenim medicinskim stanjima koja čine jedenje neugodnim mogu imati veću vjerojatnost da će razviti ARFID. Strah od negativnih posljedica hranjenja može biti uzrokovan prethodnim neugodnim iskustvom koje je osoba doživjela, primjerice netko može doživjeti gušenje, zagrcavanje ili alergijsku reakciju na određenu hranu, nakon toga može početi izbjegavati tu hranu, a s vremenom može početi izbjegavati i sve širi spektar namirnica. Kod pojedinaca s ARFID-om moguća je prisutnost i drugih poteškoća mentalnog zdravlja kao što su anksiozni poremećaji, depresija, poremećaj pažnje i hiperaktivnost, a često se javlja i uz poremećaje iz spektra autizma.
Mogućnosti liječenja
Liječenje izbjegavajućeg restriktivnog poremećaja hranjenja zbog svoje specifičnosti najčešće zahtijeva multidisciplinarni pristup. Poželjno je uključivanje u tretman psihijatra, psihoterapeuta, nutricionista i liječnika opće prakse, koji u idealnom slučaju već imaju iskustvo rada s ovim poremećajem, a u nekim slučajevima zbog pothranjenosti ili malnutricije potrebna će biti i hospitalizacija. Budući da je ARFID relativno novija dijagnoza, istraživanja o učinkovitosti različitih oblika liječenja su ograničena, međutim većina ambulantnog liječenja ARFID-a uključuje neki oblik obiteljske terapije i kognitivno-bihevioralne terapije.
Cilj terapije kod osoba s ovim poremećajem nije da osoba počne „jesti sve“ nego da uspije redovito jesti dovoljno (za potrebe zdravlja, odnosno uspostaviti redovan unos potrebnih vitamina i minerala), da uspije uvesti u prehranu više različitih namirnica, da smanji strahove i nelagodu vezanu uz hranu i jedenje te da počne osjećati veću sigurnost i kontrolu tijekom jela. Kognitivno-bihevioralna terapija ARFID-a podrazumijeva rad na smanjenju izbjegavanja različitih vrsta hrane kroz učenje o poremećaju, samopraćenje unosa hrane i misli povezanih s hranom i jelom, kroz zadatke izlaganja, korištenje različitih kognitivnih tehnika, tehnika za smanjenje anksioznosti i sl.
Zaključno, ako primjećujete ovakve poteškoće kod svojih bližnjih ili kod sebe, važno je na vrijeme potražiti stručnu pomoć. Rana intervencija može poboljšati tijek oporavka i smanjiti rizik od dugoročnih posljedica na zdravlje. Dobra vijest je da uz odgovarajuću stručnu pomoć većina oboljelih može značajno napredovati.