Disocijativni poremećaji predstavljaju skupinu psihičkih poteškoća kod kojih dolazi do narušavanja uobičajene povezanosti između sjećanja, svijesti, identiteta i doživljaja vlastitog tijela. Prema suvremenim dijagnostičkim klasifikacijama, riječ je o poremećajima koji uključuju različite oblike „odvajanja“ psihičkih funkcija koje su inače međusobno integrirane .

Važno je naglasiti da disocijacija sama po sebi nije uvijek patološka. Blaži oblici, poput „odsutnosti mislima“ ili osjećaja udaljenosti tijekom monotone aktivnosti, dio su svakodnevnog iskustva. Procjenjuje se da velik dio ljudi barem jednom u životu doživi prolazne disocijativne simptome, osobito u uvjetima stresa ili umora.

U kliničkom smislu, pojedini disocijativni poremećaji su rjeđi, ali ne i zanemarivi. Primjerice, depersonalizacijsko-derealizacijski poremećaj javlja se kod približno 1–2 % opće populacije, najčešće s početkom u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi. Disocijativna amnezija češće se javlja u kontekstu traumatskih iskustava, a njezina učestalost varira ovisno o populaciji i izloženosti stresu.

Kako se disocijacija može manifestirati?

Disocijativni poremećaji mogu se očitovati na različite načine, a najčešće uključuju promjene u pamćenju, identitetu ili percepciji stvarnosti.

Kod disocijativne amnezije osoba može imati „praznine“ u sjećanju koje se odnose na određene događaje, razdoblja ili osobne informacije, osobito one povezane sa stresnim ili traumatskim iskustvima. Osoba može imati doživljaj da se ne može sjetiti važnih dijelova svog života, iako su ti događaji objektivno značajni.

U disocijativnoj fugi, uz gubitak sjećanja, može doći i do iznenadnog udaljavanja iz svakodnevnog okruženja. Osoba može imati doživljaj da se „našla negdje drugdje“ bez jasnog sjećanja kako je tamo dospjela, ponekad uz osjećaj zbunjenosti oko vlastitog identiteta.

Kod depersonalizacije osoba može imati doživljaj da je odvojena od vlastitog tijela ili misli, kao da promatra sebe izvana. Često opisuje da „nije potpuno prisutna“, da su emocije otupljene ili da doživljava vlastito tijelo kao strano. Derealizacija se odnosi na promijenjen doživljaj okoline. Osoba može imati osjećaj da je svijet nestvaran, udaljen ili „maglovit“, kao da se nalazi u snu ili iza stakla, uz očuvanu svijest da je riječ o subjektivnom doživljaju.

Važno je razlikovati ova iskustva od psihotičnih simptoma. Kod disocijacije osoba zadržava uvid – svjesna je da se radi o promijenjenom doživljaju, iako neugodan, dok kod psihotičnih poremećaja dolazi do gubitka kontakta sa stvarnošću i uvjerenja se doživljavaju kao stvarna i neupitna.

Zašto dolazi do disocijacije?

Disocijacija se najčešće javlja u kontekstu iskustava koja nadilaze kapacitete osobe za emocionalnu obradu. To uključuje akutne stresne događaje, ali i dugotrajniju izloženost nepovoljnim okolnostima, osobito u ranom razvoju.

U svojoj osnovi, disocijacija ima zaštitnu funkciju; ona omogućuje privremeno udaljavanje od intenzivnih emocija i iskustava. Međutim, kada postane učestali obrazac, može dovesti do poteškoća u svakodnevnom funkcioniranju i osjećaju identiteta.

Disocijativni simptomi često se javljaju uz druge psihičke poteškoće. Najčešće su povezani s anksioznim i depresivnim smetnjama te s posttraumatskim stresnim poremećajem i poremećajima osobnosti, a mogu se javiti i u sklopu povišene intrapsihičke napetosti i teškoća u regulaciji emocija.

Kako si osoba može pomoći i kada potražiti stručnu pomoć?

Povremeni osjećaji nestvarnosti ili odvojenosti mogu se javiti kod mnogih ljudi, osobito u razdobljima povećanog stresa. Međutim, ako su takva iskustva učestala, intenzivna ili izazivaju strah i nesigurnost, preporučuje se potražiti stručnu pomoć.

U svakodnevnom funkcioniranju mogu pomoći strategije usmjerene na „uzemljenje“, odnosno vraćanje pažnje na sadašnji trenutak:
– fokusiranje na osjetila (što vidim, čujem, dodirujem)
– svjesno, usporeno disanje
– kontakt s tijelom (npr. osjećaj stopala na podu, držanje hladnog predmeta)
– održavanje rutine i strukture dana

U terapijskom smislu, najčešće se koristi psihoterapija. Kognitivno-bihevioralna terapija može pomoći u razumijevanju i regulaciji simptoma te smanjenju anksioznosti, dok terapije usmjerene na traumu (npr. EMDR ili trauma-fokusirana terapija) pomažu u obradi iskustava koja su doprinijela razvoju disocijacije. Kod složenijih oblika poteškoća terapija se često odvija fazno: stabilizacija, obrada iskustava i integracija.

Zaključno

Disocijativni poremećaji mogu biti zbunjujući i zastrašujući, no u svojoj osnovi predstavljaju pokušaj psihe da se zaštiti od preplavljujućih iskustava. Iako su teže kliničke slike relativno rijetke, blaži disocijativni simptomi nisu neuobičajeni. Razumijevanje tih mehanizama i pravovremeno uključivanje u stručnu pomoć može značajno doprinijeti osjećaju stabilnosti, kontinuiteta i sigurnosti u vlastitom doživljaju.