U današnje vrijeme koje je izrazito ubrzano, izazovno i zahtjevno, kako za mlade tako i za odrasle, povećava se stopa agresivnih ispada u globalu. Za početak, trebalo bi razlikovati agresiju u djece i mladih od agresije u odraslih. Podaci pokazuju da je stopa fizičke agresivnosti u svakodnevnom ponašanju najviša kod male djece, dok je stopa okrutne, fatalne agresije (poput ratova ili kriminala) ipak najviše zastupljena u odrasloj dobi i kod starijih adolescenata. Pod fizičkom agresivnošću misli se na udaranje, griženje, guranje od strane djeteta starog 2-3 godine da postigne svoj cilj, što je normalno s obzirom da dijete ne može dovoljno jasno definirati, a potom i verbalizirati ono što osjeća i želi, a kao drugo nema dovoljno razvijen neurološki aparat za kontrolu nad svojim impulsima. Jednostavnijim rječnikom, dijete je spontano i bez filtera u pokazivanju vlastitih želja i izražavanju osjećaja. Međutim, kako odrastamo iliti starimo, kroz socijalizaciju učimo kako ne biti agresivni ili barem ne toliko direktni i očiti kao što su to djeca.

U dječjoj i adolescentnoj psihijatriji, agresivnost se definira kao poseban oblik ponašanja s namjerom nanošenja fizičke ili psihičke boli /štete drugim osobama, životinjama i imovini. Dok  agresivnost može biti dio prolazne razvojne faze (npr. tantrumi u ranoj dobi), ona postaje problem ako predugo traje, često se javlja i kada narušava normalno djetetovo funkcioniranje u obitelji, školi i vršnjačkim skupinama.

S obzirom na ispoljavanje, razlikujemo eksternalizirani (vanjski) i internalizirani (unutrašnji) oblik agresije. Eksternaliziranu agresiju karakteriziraju ponašanja koja su vanjski vidljiva i usmjerena prema okolini, a mogu biti  otvorenog tipa kao što su direktni verbalni napadi, fizički sukobi ili prikrivenog tipa koji se pak očituje u obliku potajnih krađa, bježanja s nastave ili od kuće. Internalizirana agresija jest zapravo agresija prema samom sebi, prvenstveno u vidu samoozljeđivanja, prisutnosti suicidalnih misli, konkretnijih ideja i planova za njihovo ostvarivanje te poremećaji hranjenja. S obzirom na namjeru i motivaciju agresivne reakcije, postoji reaktivna agresivnost kao impulzivan, neprijateljski odgovor na neku provokaciju, prijetnju ili frustraciju, a cilj je obraniti se, smanjiti napetost ili uzvratiti udarac ako se dijete osjeća ugroženo. S druge strane, imamo proaktivnu agresivnost koja je sušta suprotnost prethodnome, a karakterizira je hladnokrvno, planirano i namjerno ponašanje čiji je cilj ostvarivanje određene dobiti ili koristi. Postoji i relacijska agresivnost koja je posebice česta u djevojčica, gdje se kao oružje koriste odnosi u koje je dijete uključeno. Cilj takvog ponašanja je narušiti društvene odnose, ugled i status u grupi. To je moguće npr. namjernim izostavljanjem nekog djeteta iz igre, sa rođendana, izmišljanjem ili preuveličavanjem glasina o nekom djetetu da bi se ono osramotilo i ocrnilo pred vršnjacima, uvjetovanjem odnosa i ucjenjivanjem (tipa „ako se budeš družila s njom, više ti nisam prijateljica“), podsmjehivanjem, šaputanjem kad dijete uđe u prostoriju i danas sve popularnijim cyberbullyingom.

U psihijatrijskim klasifikacijskim sustavima ( MKB-10, DSM-V), izražena i trajna agresivnost kod mladih najčešće se dijagnosticira u okviru poremećaja ophođenja i ponašanja (tzv. eksternalizirani poremećaji). Poremećaj ophođenja (Conduct Disorder) se dijagnosticira kada mlada osoba mlađa od 18 godina trajno i ponavljano krši temeljna prava drugih ljudi i društvene norme. To uključuje fizičku okrutnost prema ljudima ili životinjama, uništavanje imovine, krađu, laganje i teška kršenja pravila. Također, takva djeca najčešće krive druge za njihove poteškoće u obitelji, školi, vršnjačkim grupama, imaju nisku toleranciju na frustracije, skloni su napadajima bijesa, a središnje teme su moć i kontrola, manipulativno ponašanje drugima da bi zadovoljili neke svoje potrebe. Poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem (Oppositional Defiant Disorder) je blaži oblik u kojem dominira verbalna agresija, stalno oponiranje autoritetima, gubitak kontrole nad emocijama, namjerno živciranje drugih te osvetoljubivost. Negativističko prkosno ponašanje izražava se trajnim otporom, odbijanjem slijeđenja uputa I nedostatkom spremnosti na kompromis. Da bi se dijagnosticirao jedan od ova dva poremećaja, neki od navedenih simptoma moraju biti trajno prisutni najmanje kroz 6 mjeseci, a koji od simptoma ovisi o biranom i korištenom klasifikacijskim sustavom u praksi. Međutim, situacija ipak nije toliko jednostavna koliko zvuči, s obzirom na mogućnost postojanja nekog drugog, prikrivenog problema, a kao posljedica se javlja agresivnost. Pa tako se ona može pojaviti u djece s ADHD-om zbog izražene impulzivnosti i nemogućnosti samoregulacije, u depresivne i anksiozne djece gdje umjesto tuge, djeca i mladi pokazuju ekstremnu razdražljivost, bijes i agresivne ispade, u poremećajima iz spektra autizma kada se agresija javlja zbog senzorne preplavljenosti ili nemogućnosti adekvatnog verbalnog  izražavanja frustracije te kod trauma i PTSP-a kao obrambeni mehanizam te hipersenzibilnost i hiperreaktivnost na okolinu nakon proživljenog zlostavljanja ili zanemarivanja.

Da bismo mogli postaviti psihijatrijsku dijagnozu kod izražene agresivnosti kod djece i mladih, važno je obuhvatiti mnoge aspekte dječjeg ponašanja i njihova psihosocijalnog okruženja. Oslanjanje na samo jedan izvor informacija može stvoriti ograničenu ili iskrivljenu sliku o djetetu, dok različiti izvori informacija mogu dati bolji uvid u njihovo ponašanje s obzirom da djeca i mladi mogu reagirati drugačije u raznim situacijama. Stoga, ovakav proces skupljanja podataka i promatranja traje kroz nekoliko susreta, a vodi ga dječji i adolescentni psihijatar. Bitna je detaljna anamneza i heteroanamneza gdje saznajemo podatke o djetetovom životu od rođenja pa sve do danas. Naravno, pri tome nam je bitan razgovor s roditeljima/skrbnicima, ali pomažu i drugi podaci iz okoline (npr. mišljenje stručnog tima škole, vrtića, soc. radnika). Potom se provodi klinički intervju koji je prilagođen dobi, a obavlja se nasamo s djetetom ili adolescentom te se tijekom pregleda promatranjem ponašanja procjenjuje kakvo je raspoloženje djeteta ili adolescenta, razina frustracije i kapacitet za samoregulaciju, postoji li žaljenje nakon nekog agresivnog čina te reakcija na postavljanje granica i autoritet tijekom samog pregleda. Osim navedenih, postoje i standardizirane metode skupljanja podataka, a koje su moguće samo ako se usko surađuje s drugim stručnjacima poput psihologa, logopeda ili edukacijskog rehabilitatora. Roditelji i učitelji često ispunjavaju standardizirane skale procjene agresivnosti (poput CBCL – Child Behavior Checklist) koji točno mjere učestalost i intenzitet agresivnih ponašanja u usporedbi s vršnjacima, a mogu se upotpuniti standardiziranim testovima inteligencije, upitnicima za procjenu pažnje, impulzivnosti, testovima ličnosti. Također, svakako je potrebno isključiti organske uzroke agresivnosti, a to možemo postići pregledom pedijatra/neuropedijatra, laboratorijskim nalazima krvi (hormoni štitnjače, razina šećera ili hormona koji mogu utjecati na promjene raspoloženja), EEG-om i drugim preporučenim pretragama od strane dječjeg specijaliste. Nakon što se pregledaju i sažmu svi prikupljeni podaci, ako su zadovoljeni kriteriji odabranog klasifikacijskog sustava za određenu dijagnozu (npr. simptomi moraju trajati kontinuirano najčešće najmanje 6 mjeseci i nisu razvojno primjereni, ponašanje mora značajno narušavati djetetovo školovanje, obiteljski život i odnose s vršnjacima), može se postaviti dijagnoza nekog poremećaja. Cilj ovakvog postupka je pronaći pravi uzrok agresivnosti te smisliti individualni plan za liječenje sukladno potrebama djeteta/adolescenta.

Pojava agresivnosti u djece i mladih uglavnom je posljedica više razloga koji se isprepliću kroz nekoliko razina – od biologije samog djeteta do utjecaja okoline i šireg društva, kumulativnog su efekta (rizici se zbrajaju i potenciraju) te predstavljaju samo veću vjerojatnost od razvoja agresivnosti. Ti čimbenici rizika mogu se podijeliti u četiri velike skupine: 1. Biološki i neurološki čimbenici  ( nasljedne osobine temperamenta, impulzivnost, niska samoregulacija, ako je dijete kao dojenče bilo razdražljivo, plačljivo i teško za umiriti imaju veći rizik od razvoja agresivnosti u kasnijoj dobi, određene promjene u razvoju mozga kao što su pretjerano aktivna amigdala ili smanjena aktivnost u prefrontalnom korteksu, izloženost fetusa psihoaktivnim supstancama ili jakom stresu tijekom trudnoće, prisutnost nekog drugog psihijatrijskog poremećaja), 2. Obiteljski čimbenici ( nedosljednost u odgoju što zbunjuje dijete i izaziva bunt, zlostavljanje djeteta ili mu svjedoče među roditeljima, ako su roditelji hladni, odbacujući i zanemarivajući zbog čega dijete ne uspije ostvariti adekvatnu privrženost i sigurnost, nedostatak nadzora djeteta s obzirom na gdje i kako provodi vrijeme), 3. Vršnjački i školski čimbenici ( druženje s mladima koji već pokazuju antisocijalno ponašanje, ako postoje teškoće s učenjem ili vršnjaci odbacuju dijete, često se kompenzatorno koristi fizička agresija za privlačenje pažnje ili da bi steklo neku privremenu moć), 4. Širi socijalni i medijski čimbenici (nizak socioekonomski status i stres te izloženost nasilju preko medija, odrastanje u opasnim četvrtima itd.)

Liječenje agresivnosti kod djece i mladih provodi se kroz individualizirani biopsihosocijalni pristup, što znači da se istovremeno djeluje na djetetovu psihu, njegovu biologiju i okolinu (obitelj i školu). Bitno je odrediti glavni uzrok agresivnosti jer se terapija razvija i oblikuje u skladu s njime. Terapijski pristupi mogu se podijeliti u ove četiri kategorije: 1. Psihoterapijske intervencije za dijete, 2. Rad s roditeljima i obiteljska terapija, 3. Edukacijske i školske intervencije, 4. Farmakoterapija ili liječenje lijekovima. Prva kategorija omogućuje djetetu da osvjesti i prepozna svoje emocije te ih nauči izražavati na društveno prihvatljiv način. U tome je izrazito korisna kognitivno-bihevioralna terapija koja ujedno predstavlja i zlatni standard u njezinome liječenju. Djeca uče prepoznati tjelesne znakove ljutnje prije nego ona eskalirala te usvajaju tehnike samoregulacije, rješavanja sukoba i preoblikovanja misli. Osim KBT-a, postoji trening socijalnih vještina gdje djecu se kroz igru uloga i vježbe uči kako sklapati prijateljstva, kako se nositi s vršnjačkim pritiskom i kako asertivno (a ne agresivno) reći “ne”. Za one malo mlađe, postoji terapija igrom gdje terapeut kroz igračke, crteže i lutke pomaže djetetu proraditi potisnute osjećaje. Druga kategorija obuhvaća rad s roditeljima gdje oni uče dosljedno postavljati granice bez vikanja ili fizičkog kažnjavanja. Poželjno ponašanje djeteta se nagrađuje dok se ono nepoželjno ili ignorira ili se koriste nenasilne posljedice za takvo agresivno ponašanje. Takva vrsta pristupa i rada naziva se PMT ili trening roditeljskih vještina. Osim navedene, može se koristiti i sistemska obiteljska terapija s ciljem unaprijeđenja komunikacije i stvaranja sigurnog okruženja u obitelji. Treća kategorija podrazumijeva usku suradnju dječjeg i adolescentnog psihijatra sa službom u školi (psiholog, pedagog). U takvim situacijama mogli bi se izraditi individualizirani planovi podrške za takvu djecu, educirati učenike o samoregulaciji i kako prevenirati školsko nasilje. Četvrtu kategoriju karakterizira upotreba lijekova, no samo onda kada agresivno ponašanje ugrožava sigurnost djeteta ili njegove okoline. Uvijek se liječi primarni uzrok takvog ponašanja. Tako se u slučaju djeteta/adolescenta s ADHD-om primjenjuju psihostimulansi (npr. metilfenidat) ili nestimulansi koji smanjuju impulzivnost, povećavaju pažnju i samoregulaciju. Kod depresije i teške anksioznosti se daju antidepresivi, najčešće iz skupine SSRI koji smanjuju iritabilnost i unutarnju napetost koja dovodi do takvih eksplozivnih reakcija. Kada postoji izrazito velika afektivna labilnost, tj. velike su oscilacije djetetovih emocija, koriste se stabilizatori raspoloženja. U samom poremećaju ophođenju ili kod poremećaja u spektru autizma, znaju se koristiti atipični antipsihotici poput risperidona ili aripiprazola koji smiruju teške izljeve bijesa, iritablinost i agresivnost prema drugima. Uglavnom, uspješno liječenje zahtijeva kombinaciju KBT-a i edukacije roditelja, a lijekovi se koriste kako bi se dijete moglo umiriti i funkcionalno sudjelovati u terapiji.

Agresivnost kod djece i mladih dubok je i slojevit poziv u pomoć koji nikada ne smijemo olako shvatiti. Suočavanje s ovim izazovom traži golemu hrabrost i bezuvjetnu ljubav – snagu da priznamo problem i potražimo podršku. Put do iscjeljenja sazdan je od strpljenja, neumornog truda u otkrivanju pravog uzroka te nepokolebljive dosljednosti u provođenju terapije. Na tom putu, obitelj postaje najvažnije sigurno utočište. Kada je svaki član spreman preuzeti svoj dio odgovornosti i rasti zajedno s djetetom, zajednička želja za promjenom pretvara se u najsnažniji lijek.